Franko Lohajner na maglovitoj stazi Kupresa

VELEBITSKA PRIČA

Nakupile se godine na leđima, ali nakon sedamdesete Marta ih više nije brojala. Još joj je noga hitra i stopalo još uvijek nalazi pravi kamen grbavog velebitskog puteljka, a oko još uvijek razabire i najmanje promjene na škrtom, sivo nijansiranom krajoliku. 

Tek pogled u malo, ostrugano ogledalo koje visi na zidu njene jedine, skromne, ali čiste i uredne sobe, uporno joj šalje signale da su godine prohujale, da je planina uzela njenu mladost i ljepotu, da je tu negdje u tom kamenu koji s vjetrovima druguje, ostao otisnut cijeli njezin život.
Nije ga tražila. Dobila ga je onog dana kada je na maloj zadarskoj tržnici ugledala Jozu. I sve se tada počelo odvijati kao u filmu koji u zadnje vrijeme neprekidno vrti u glavi, premotava, ubrzava, zastaje na pojedinim kadrovima i nije joj jasno, kako je sve to tako brzo prošlo. Sve joj se sada u osami planine čini kao priča koja je projurila i na čijoj će zadnjoj stranici uskoro pisati ona riječ koja je znak publici da je priča gotova i da  sada, u neprekinutom lancu života, slijede neke nove priče. Sjeća se roditelja koji se nisu mogli pomiriti s činjenicom da njihova jedinica napušta školu i sve blagodati ugodnog grada i da ide tamo, bogu iza nogu, uzgajati ovce i kokoši. Tek kada je rodila Stanu, prihvatili su odluku svoje lude kćeri i prigrlili unuku koja je u gradu našla svoj život. Od kada je dijete stasalo za školu, malo ga je viđala jer  je put do nje dug, zaseok ugrađen u kamen nepristupačan, a zimi je gotovo nemoguće doći do njega. 

Velebit je ćudljiva, surova planina.  Njegova svanuća i njegovi sutoni uvijek su dramatični, podložni surom kamenu i užarenom suncu, a kada zaviju snjegovi, urlaju vjetrovi i studen se uvlači u kosti,  ni vukovi ne izlaze iz svojih brloga. Bura je ponekad  tako hladna da  u trenutku zaledi prste, obori čovjeka, a Sunce  na kamenjar dovodi poskoke.  Zimi  su ona i Jozo tek preživljavali obavljajući najnužnije poslove. Malo su razgovarali, kao da su potrošili riječi, ali bili su svoji i dovoljan je bio pogled na njegovo brazdama isklesano lice da osjeti da nije sama, da ima uz sebe čovjeka koji je voli i koji je postao cijeli njezin život. 

Pet je godina prošlo od njegove smrti. Pokopali su ga dolje u zaseoku, na malenom groblju jednog užarenog dana koji je popio i osušio sve njezine suze. Od tada je sama. Od tada razgovara s njegovom slikom, onom iz mladih dana pa kada je gleda, čini joj se da je i ona mlada, ništa je ne boli, ujutro popije kavu iz zaliha koje joj ljeti dovuče kći, čašicu rakije. I njemu nalije jednu, ali je kasnije oprezno, kao da izvodi neki ritual, vraća u bocu.
Jede malo, bavi se s ono malo stoke koja joj je još preostala Ustaje sa zorom i liježe sa sumrakom.
U početku se ljutila na planinu. Spočitavala joj je da je prerano uzela njenog supruga i da je mogla još malo pričekati. Mogla je nju uzeti prije. Bilo bi prirodnije. No, čim je tu misao osvijestila, odmah ju je povukla jer joj se učinilo da bi bez nje Jozo propao, izgubio bi se, umro od tuge. A ona, eto, traje i dalje.

A sada je mali Marinko, unuk njezine prijateljice Marije koja  živi dva kilometra uz brdo s bolesnim, teško pokretnim mužem, donio vijest koja ju je uznemirila, iako nije pravo ni shvaćala što ona znači. Došao je iznenada, zapušten, mršav, iscrpljen i govorio joj je o ratu i rekao neka se spremi jer će sutra, u zoru doći po nju ljudi da je odvedu u sigurnost. Nije se smijao kao obično, nije zbijao šale. U očima mu se ugnijezdila ozbiljnost, neka teška i neporeciva tuga koja ju je pogodila više od njegovih riječi. Govorio joj je o zlu koje svakodnevno projektilima zasipa okolna sela i grad, a čiji je zvuk i ona čula u nekoliko navrata. Govorio joj je o ljudskom otrovu koji se izlio i na ovu planinu. Smrt se počela obilno gostiti i na ovim prostorima.

„ Ljudi se sklanjaju u šume, Velebit ih  sada svojom surovošću čuva od potjere, od metaka, od užasa. On postaje prepreka  tom iskonskom zlu koje se periodično javlja u povijesti naroda, da stigne  do mora i da odijeli Hrvatsku od Hrvatske. Ogromna je to planina koju  rijetko tko dobro poznaje. Nije pogodna za tenkove, na njoj si osuđen na pješačenje, na konje i mazge.“

Dok je Marinko pričao, njene su misli krenule ka nebu. Rijetko se obraćala njemu, Bogu. Nije bila ni sigurna, postoji li, a ako postoji, nije ga htjela vući za rukav i opterećivati ga svojim problemima. Sigurno on ima pametnijeg posla – mislila je. No sada ga je ipak nijemo pitala: „Zašto? Zašto moram otići s ovog kamena u koji su utrte moje i Jozine stope, zašto napustiti ovaj skroman, kameni dom koji je upio toliko ljubavi da bi ti njome mogao nahraniti sve nevoljene? Bože, zašto? Zašto to dozvoljavaš? Pogledaj moj dom, gospodine. Pogledaj ove kamene zidove koje je zidao pradjed moga Joze, ovu postelju na kojoj samujem, pogledaj moje lice u koje su urezani svi velebitski dani, ovu staru, drvenu škrinju u kojoj još čuvam vezenu posteljinu, dar moje majke, pogledaj ovčice u toru i kokoši koje me hrane, pogledaj ovo ognjište koje stoljećima nije ostalo bez vatre. Zar moram sve to ostaviti, sada kada je vrijeme mrijeti? Kako je strašno kada pomisliš da je sreća biti pokopan u obilježeni grob na kojem će netko drag, blizak upaliti svijeću i proliti suzu! Umrijeti u miru!“ 

Čula je kako joj Marinko govori da spremi najnužnije stvari jer će ljudi doći po nju u rano jutro. Oprostio se brzo i nestao praćen igličastim snijegom i urlikom vjetra. Polako se obukla. Odjednom joj je kretnja postala teška. Bol iz prsa penjala se u grlo, a onda izbila kao krupna suza na oko. Skinula je sa zida Jozinu sliku i privinula ju je uz grudi. Znala je što će sa sobom ponijeti. 

Marija Juračić