Preskoči na glavni sadržaj

Franko Lohajner na maglovitoj stazi Kupresa



Franko Lohajner  na maglovitoj stazi Kupresa

(Posvećeno Franku Lohajneru, hrvatskom branitelju)


Teško je iz perspektive višegodišnjeg mira  vratiti se u ono vrijeme agresije na Hrvatsku, kada smo svakodnevno gledali našu mladost, koja je tek izašla iz školskih klupa, kako odlazi na ratišta u trapericama, u tenisicama, gorljiva srca i puna ideala. Iz perspektive današnjih razočaranih ljudi, teško je oživjeti onaj entuzijazam i prikazati ideale te naše tadašnje mladosti. Pripadali su jednom vremenu, koje je zauzelo svoje mjesto u povijesti Hrvatske i bili su dio sudbine, koja se nije mogla izbjeći.
Iako je prema Ustavu iz 1946. godine i Ustavu iz 1974. godine svaka republika bivše Jugoslavije bila suverena i  imala pravo na odcjepljenje, na ovim se prostorima dogodio Slobodan Milošević sa svojom klikom. Oživjela je ideja Velike Srbije i politika je još jednom počela snažno utjecati na živote običnih ljudi pa tako i na obitelj i život Franka Lohajnera. 

Franko Lohajner rodio se  u Rijeci 26. travnja 1971. godine, a poginuo je na Kupresu, 10. travnja 1992. godine.  Pokopan je u Klani  7. ožujka 2001. godine,  nakon što je DNA analizom na Zavodu za sudsku medicinu  u Zagrebu  utvrđeno  da posmrtni ostaci pripadaju njemu.
Sjećam se Franka Lohajnera, dečka u trapericama, punog energije i  planova i moram zapisati neka zbivanja iz njegova života. Kada prođe vrijeme koje će nas sve odnijeti na neke zvjezdane staze, ostat će ovaj zapis i ostat će ime mladića koji je svoju mladost i svoj život posvetio obrani Hrvatske. Zapis je nastao na temelju istraživanja dostupnih dokumenata i na temelju iskaza njegovog oca, Franje Lohajnera.  Iako se temelji na činjenicama, nema namjeru biti strogo dokumentaran. Posvećen je  hrvatskom mladiću, ali i svima onima koji nisu dočekali vrijeme odrastanja.

 Franko Lohajner živio je  svoj bezbrižan i lijep dječački život u prekrasnom dijelu svemira, u stanu iznad plaže, u samom srcu Opatije. Nasmijan, susretljiv i vedar.  Završio je ugostiteljsku školu i upisao se na Ugostiteljski fakultet u Opatiji kao 19. na rang listi primljenih studenata, što je u vrijeme, kada se više stotina učenika htjelo upisati na taj fakultet, bio izniman uspjeh. Onda je pozvan na odsluženje vojnog roka u Jugoslavensku narodnu armiju, nekako u vrijeme kada se već u zraku osjećalo da se nešto sprema, da stvari ne idu svojim ustaljenim tijekom. Hrvatsku su potiho razoružavali. Sjećam se da su po zapovijedi jugoslavenskih vlasti odnijeli  čak i i nekoliko starih pušaka  iz moje škole, koje su godinama služile za predvojničku obuku učenika.
Služeći vojni rok u Novom Sadu Franko nije mogao znati što se u njegovoj zemlji dešava, jer kasarna je imala svoj život, svoj dril i običan je vojnik dobivao samo strogo dozirane i prerađene vijesti. A Franko je bio izvanredan vojnik pa je 29. novembra 1990. za proslavu Dana Republike dobio nagradno odsustvo od 7 dana i vratio se u Opatiju gdje je doznao pravo stanje stvari u zemlji.
Prisjetimo se nekih:
-          13. svibnja 1990. dogodio se Maksimir, kada se nogometna utakmica pretvorila u brutalan okršaj 3000 srpskih Delija i hrvatskih navijača uz asistiranje režimske policije.
-          25. srpnja 1990.  u Kninu je održan Srpski sabor koji donosi Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u prisutnosti 120.000 ljudi. Srpski sabor je izglasao održavanje referenduma o odcjepljenju tog dijela hrvatskog teritorija.
-          17. kolovoza 1990.  godine u okolici Knina počela je Balvan revolucija koja je nasilno narušila teritorijalni integritet tadašnje SR Hrvatske.
Istog datuma je oružje iz arsenala u Obrovcu i Kninu podijeljeno lokalnom građanstvu tih mjesta koje postavlja  barikade na lokalnim cestama. U 18 sati Radio Knin prenosi  vijest da je proglašeno ratno stanje odlukom Milana Babića.
-          23. studenog 1990. u rano jutro pobunjenici napadaju policijsku ophodnju na cesti za Benkovac, ubijaju jednog i ranjavaju drugog policajca.  

Sve ove vijesti i još mnoge druge, sav taj dirigirani kaos morao je zbuniti mladića kada se vratio u svoju mirnu Opatiju.  No njegov se horizont promijenio. Vijesti koje je dozirano i prerađeno dobivao u kasarni, dobile su drugu dimenziju.
Je li on već u to vrijeme došao u dodir s nekim tko ga je spojio s Markom Veselicom, teško je reći, ali mogućnost postoji, jer je uskoro postao predsjednik Radikalne mladeži pa je u prepunoj sali hotela Adriatic 2001. održao uvodni govor.
Istekao mu je nagradni dopust i Franko se vraća u Novi Sad, kako bi svoje spoznaje prenio svom prijatelju iz djetinjstva koji je služio vojni rok u istoj kasarni, ali je već pripremio teren za svoj povratak. Prijavljeni ispit na fakultetu bio je karta koja mu je omogućila da se nakon 7 dana vrati u Opatiju i tu ostane.
Kako je uvijek mislio i na druge, zamolio je svog oca Franju da izvuče njegovog prijatelja iz novosadske kasarne. I tu počinje jedan ogranak naše priče u kojoj Franko nije osobno sudjelovao, ali je sudjelovala njegova prerađena osobna iskaznica, koja je dobila sliku njegovog prijatelja.

Bijeg iz kasarne

Franjo Lohajner nije mogao odbiti molbu svog sina, a i njegovog je prijatelja poznavao od djetinjstva. U ostvarenju svog plana nije bio sam. U avanturu se uključio Petar Levak, sekretar  Narodne obrane Opatija, koji je imao ludu zamisao. Pripremio je dva crna odijela, kao da idu na pogreb, a za vojnika su nosili falsificiranu osobnu kartu na ime Franka Lohajnera kojom je mladić trebao  prijeći granicu. Proljeće 1991. godine bilo je još prohladno, a Franjin plavi Reno 4 vozio ih je u željenom pravcu.
Mladi vojnik dobio je dozvolu izlaska iz kasarne, jer mu je otac već nekoliko dana bio u gradu, u posjeti, no o nekom bijegu iz kasarne nije bilo govora. Kada je mladić vidio poznati automobil, samo je uzdahnuo:“ Čim sam vidio plavu pticu, znao sam da sam spašen.“
Vojničku uniformu su bacili u neko žbunje i ožalošćena obitelj počela se vraćati u Hrvatsku.
No, kiša je padala, smanjena vidljivost umiješala je svoje prste i mala ekipa, umjesto da se vrati na granicu, vozila je prema Beogradu te granicu prešla na drugom mjestu. Možda je ta slučajnost bila zaštita sudbine, jer umoran policajac nije obratio pozornost na putnike ni na krivotvoreni dokument.

Frankovi opatijski dani

Franko je bio srčan mladić. Istovremeno i blag i strastven i sve što je činio, činio je sa srcem. Tako je volio i tako je radio. Nije mu bilo teško u ljetnim mjesecima nositi prtljagu turista za napojnicu, ali je nalazio vremena i za djevojke i društvo prijatelja.
U tim zbunjujućim vremenima, on je dobro znao što želi učiniti. S grupom mladića skidao je noću jugoslavenske zastave sa državnih ustanova, kamenovao vojna vozila JNA, a pred čuvanom takozvanom Mamulinom vilom, koja leži na samome moru, često se s barke orila njegova pjesma; A sad adio!
Mlad, rječit i energičan počinje se baviti političkim radom i surađuje s Markom Veselicom i glumicom Nelom Eržišnik, ali osjeća da njegovo mjesto nije za govornicom, nego na bojištu i istog dana  u kojem je njegov otac Franjo Lohajner napustio Opatiju i otišao na ratište ( 14. 10. 2001. do 1. 04. 1992. vršio je dužnost zapovjednika 1. odjeljenja 2. voda tenkovske satnije i do kraja rata sudjelovao u mnogim važnim vojnim akcijama), Franko s grupom mladića odlazi u Zagreb prijaviti se u Hrvatsku vojsku. Kao i mnogi drugi mladići tog vremena, odlazi u tenisicama i trapericama nadajući se da će se oružjem u ruci boriti za svoju zemlju. Namjera mu je bila doći u Vukovar, na prag svoje domovine.

Frankov ratni put

Iz Zagreba dečke šalju u Osijek i njihova nada da će biti upućeni u Vukovar raste. Grad je već mjesecima u okruženju i izložen je minobacačkim napadima, dalekometnom topništvu srpskih paravojnih snaga i jedinica JNA kojima zapovijeda vlada Slobodana Miloševića.  Gradu je nužno trebala svaka pomoć i kada kažemo da se grad herojski branio, onda to nije fraza, nego činjenica koju je duboko u sebi osjećao i Franko želeći se pridružiti braniteljima. Cijela jedna respektabilna vojna sila obrušila se na jedan  grad i njegove branitelje.
Neshvatljiv je postupak Ujedinjenih naroda koji su nonšalantnim birokratskim postupkom nametnuli embargo na oružje svim republikama bivše Jugoslavije ne misleći da Republika Hrvatska u to vrijeme oružja nije ni imala. Opet moram spomenuti one otete dvije stare puške za predvojničku obuku.
O svim tim zbivanjima izmjenjivali su otac i sin povremeno kratke telefonske informacije. U to se vrijeme u Hrvatskoj govorilo da je Vukovar žrtvovan, da mu nije upućeno onoliko ljudstva i oružja, koliko se moglo. Što se zapravo dogodilo i zašto je Franko uzaludno čekao pokret u Osijeku, odgovorit će povjesničari i vojni stratezi. Činjenica je da je JNA na Vukovaru slomila kičmu. Da je mirno zaobišla Vukovar i krenula dalje, tko zna što bi se dogodilo s Hrvatskom? Ali Miloševićeva sujeta, da mu se nitko i ništa ne može suprotstaviti, učinila je svoje.
U Osijeku Franko Lohajner ostaje svega dva tjedna ( od 1. studenog do  16. studenog 1991.) kao pripadnik rezervnog sastava, da bi se vratio u Zagreb i da bi nedugo zatim postao pripadnik 204. brigade, onog dijela preživjelih vukovarskih boraca koji su se okupili u Rakitju oko Ivana Kapulara. Franko se pridružio vukovarskim veteranima i vezao svoju sudbinu uz tu brigadu o kojoj se danas malo zna i malo govori.
Teško je pratiti njegov ratni put jer dostupnih podataka nema mnogo, a otac i sin su se nalazili na raznim bojištima i vijest o sebi slali su doma samo povremeno. Znamo da se početkom 1992. nalazio negdje oko Zadra, oko Zemunika Donjeg, a onda se dogodio Kupres.

Franko Lohajner  u borbi za Kupres 1992.

Miris rata osjetio se na  Kupresu već u svibnju 1991. godine dolaskom oklopne kolone Jugoslavenske narodne armije iz Mostara na područje visoravni i njen razmještaj u području sela Malovan.  Iz grada i okolnih sela počinju se iseljavati žene i djeca, prvo srpske, a zatim i svih drugih nacionalnosti. Strah se uvukao u ljude potaknut  propagandom i dezinformacijama koje su širili mediji pod pokroviteljstvom JNA i vlade u Beogradu. Govorili su o snažnim  snagama HOS-a koje navodno dolaze na Kupres. U to vrijeme većih skupina ZNG-e ili HV-a u Tomislavgradu i Livnu nije bilo. Postojale su milicije objedinjene u Livnu u brigadu Petar Krešimir IV. i  Kralj Tomislav u Tomislavgradu.

(Izvor- Davor Marijan „Borbe za Kupres u travnju, 1992. Znanstveni rad“)  
Dana, 3. travnja ujutro, oko 6,30 izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom te do podneva  razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni. Dobivene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom. Njena tri minobacača 82 mm u rajonu Rastičeva teško su parirala postrojbama TO i JNA iz Blagaja.

(Izvor -http://www.livnovine.com/bitka-za-kupres/)

O neravnomjernom odnosu snaga (50  naprama 2 tenka) pisat će povjesničari i vojni stratezi, a ja ću pokušati, temeljem nekih dokumenata i izjava na cijelo to zbivanje gledati Frankovim očima!
Slika zaustavljena u oku.
Ti mlad, gotovo dječak, vedrog oka
i osmijeha.
.
Godina  devedeset i neka.
Učiš  njemačke, nepravilne glagole
i smiješ se mojim riječima da ćeš tih
stotinjak glagola lako savladati.
Važni su ti ti glagoli
toga trenutka
a stvarnost ratišta
i stratišta
prihvaćaš bezbrižno lako, onako usput
kao što se jede sladoled
ili gleda nogometna utakmica.
.
Negdje na Kupresu
u pjesmi još djevojke tvoje ime spominju
još se sjećaju tvojeg osmijeha zaustavljenog
negdje kraj gladne čelične zvijeri
koju si  zoljom  usmrtio
kada se u oku zaustavila slika.
.
Toga dana zaboravila sam smijeh.
Toga dana nestalo je bezbrižnosti.
Toga dana rat je pohodio
mirne vizure ispred tvoje kuće
uspavanog gradića na obali.
.
Ja još  ne mogu oprostiti sebi što te nisam naučila
da nikada nema pobjednika
da se gospoda međusobno uvijek dogovore
da najbolji ratnici postaju smetnja
da uvijek gube nejaki
da se pohlepa i grabež pod ruku vode
da su ratovi kolijevke lopova
da sumnjaš u riječi velike
da grobove pohode samo majke
i prigodno, po dužnosti
netko
koga ti ne bi želio vidjeti.
-           
Pjesma Marije Juračić posvećena Franku Lohajneru iz Opatije, pripadniku 204. A  brigade Rakitje, poginulom na Kupresu.

U magli Kupresa


Nakon okupacije Vukovara 130 pripadnika 204. Vukovarske brigade brani  Kupres. Na mjestu gdje se danas nalazi Spomenik vukovarskim braniteljima njih 15 izgubilo je živote, a među njima spava i student, Opatijac Franko Lohajner. Na tom mjestu poginuli su: Dražen Kiš, Zdenko Marjanović, Franko Lohajner, Kruno Zmajlović, Šime Mađarević, Milan Berton, Robert Zadro , Andrija Marić, Denis Mihalić, Ivica Špišić, Ante Brkan, Marek Pamula, Leon Ogorodinkov, Vasil Šapinov i Gait Bandanev.

Te godine proljeće nikako da stigne. Padao je snijeg, gust i mokar i odmah se ledio na tlu. Ni obećano pojačanje nije stizalo, a već ujutro započinje novi veliki napad srpskih snaga. Ponovo koriste tenkove kojima stižu gotovo do hrvatskih položaja. Položaj malih grupa branitelja postaje neodrživ.
„Zbog konfiguracije terena teško se uspostavlja veza s našima i još ne znam što se događa. Čujemo borbu i kod Eminovog sela i kod motela gdje je položaj oko dvije stotine neiskusnih dragovoljaca iz Posušja i okolice i bez ratničkog iskustva. „Golfom“ odlazim nekoliko kilometara naprijed i pokušavam razabrati što se dešava. Već je pala nekakva gusta magla, vidljivost je minimalna. Situaciju mogu razabrati tek sluhom. Motorola šuti. U blizini jedne stočne farme nasred ceste izbušen „puch“ nekih dečki što su na Kupres stigli iz Siska. Jasno mi je sad da je riječ o napadu iz Kupresa…
S Frankom Lohajnerom odlazim do naših dečki smještenim u nekim barakama na rubu sela. Konačno dobivam vezu s Antom Brkanom koji mi kaže:“ U gabuli smo. Nemoj ništa pitati, radi što god znaš.“
Kao da je došlo do rasula bojišnice. Dečki s farme su se već preko brda izvukli, Franko i ja se privlačimo mostu preko Šujice, magla se postupno razilazi. Već je prošlo 10 sati. Tu vidimo oklopni transporter Srba kako oprezno prilazi mostu. Plašili su se da je miniran. Franko je prvi pucao zoljom. Bili smo u koritu rijeke i relativno dobro zaštićeni obalom. I Frankova i moja raketa su pogodile. Znam da je transporter ostao kod mosta.
Pod vatrom nekog tenka se povlačimo u selo i pokušavam organizirati daljnje odstupanje. Više nemamo dovoljno ni streljiva. Dio boraca sam uspio prebaciti našim tenkom i transporterom, a Franko, ja i nekoliko dečki pokušali smo se nekim kamionom preko polja prebaciti u Malovan.“
Citat članka Hansa Ržehaka „Više neće biti iznad Kupresa“ iz ST 21 –rubrika „Herojstva hrvatskih bojovnika“u kojem bilježi sjećanja Ivana Šnajdara.
Zla kob je htjela da se zaštitnička magla, koja je do tada štitila malu grupu boraca, odjednom raspršila i na glatkoj snježnoj površini kamion je postao uočljiva meta. Cik cak vožnjom izbjegava nekoliko granata, a onda jedna pogađa zadnji dio kamiona.
Zaledila se slika u oku mladića Franka Lohajnera, raspršila se misao na bližnje, na domovinu koju je toliko volio i stopila se s poljem, s rijekom, da tamo negdje u Kupreškim visinama za uvijek ostane.

Napisala Marija Juračić, prof.





 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Putovanje nakraj noći
„Spavaš?“ pitao je Aron tiho. Ovo je treća noć kako ne spava, a sada osjeća da i Ema leži budna. Dan još nije prošarao noć i čini mu se da je jutro daleko. Ako ga bude. Jučer mu se Otto otvoreno nacerio i pitao, što još čeka. Mali, zdepasti Ottokoji je gulio krumpire u kuhinji hotela u kojem su obojica radili. Njegove stisnute oči sutako zlurado zasjale, da se Aron naježio.Otvoreno pokazuje svoju netrpeljivost, neku lažnu, iracionalnu nadmoć. Prije samo mjesec dana ne bi se usudio tako nešto pitati, jer Aron je bio glavni kuhar i njegova se riječ morala slušati. Od Herte, zgodne, vesele sobarice,čuo je da se Otto upisao u stranku i da sada paradira sa svojim kameradima i pravi se važan. Nije pitao u koju stranku. Opcija je bila samo jedna. Aron bi najradije opsovao, ali se suzdržao. Znao je da ga Otto izaziva kako bi našao razlog da ga prijavi. A razlog mu nije trebao. Već svojim porijeklom, Aron je bio kriv. „Ne spavam! Budna sam“, odgovorila je Ema i privila se č…
VELEBITSKA PRIČA