Preskoči na glavni sadržaj

Putovanje nakraj noći

„Spavaš?“ pitao je Aron tiho. Ovo je treća noć kako ne spava, a sada osjeća da i Ema leži budna. Dan još nije prošarao noć i čini mu se da je jutro daleko. Ako ga bude. Jučer mu se Otto otvoreno nacerio i pitao, što još čeka. Mali, zdepasti Otto  koji je gulio krumpire u kuhinji hotela u kojem su obojica radili. Njegove stisnute oči su  tako zlurado zasjale, da se Aron naježio.  Otvoreno pokazuje svoju netrpeljivost, neku lažnu, iracionalnu nadmoć. Prije samo mjesec dana ne bi se usudio tako nešto pitati, jer Aron je bio glavni kuhar i njegova se riječ morala slušati.  
 Od Herte, zgodne, vesele sobarice,  čuo je da se Otto upisao u stranku i da sada paradira sa svojim kameradima i pravi se važan.
Nije pitao u koju stranku. Opcija je bila samo jedna.
Aron bi najradije opsovao, ali se suzdržao. Znao je da ga Otto  izaziva kako bi našao razlog da ga prijavi. A razlog mu nije trebao. Već svojim porijeklom, Aron je bio kriv.
            „Ne spavam! Budna sam“, odgovorila je Ema i privila se čvršće uz njega. Prebacila je nogu preko njegovog boka, a on je volio tu njezinu kretnju. Imao je osjećaj da ga prisvaja i  sviđalo mu se.
 „Sinoć su razbili trgovinu stare Ruterice“, šaptala je Ema,“svi smo mi samo stajali i promatrali što se dešava. Vukli su staricu po ulici i tako se divljački cerili i dobacivali uvrede da je to bilo strašno. A ja sam samo stajala i ništa, baš ništa nisam poduzela.“ 
Privukao je Emmu bliže, poljubio joj kosu i  osjetio je njenu nemoć kao svoju.
„Ema, moramo razgovarati… Ti znaš da te volim najviše na svijetu, ali…“
„Ne, Arone, ne govori! Ne želim živjeti bez tebe.“
„Ema, ti znaš da je samo pitanje vremena kada će doći po mene. Ali, ti si njihova i  neće te dirati.“
Glas mu se slomio, a Ema se uspravila u postelji.
„Kako možeš? Kako samo možeš reći da sam njihova? Ako su oni vrh civilizacije, onda sam ja izrod…“
„Umiri se, dušo. Znaš koliki je rizik da pođeš sa mnom? A ovo ludilo, ta sveopća bolest  ne može vječno trajati.“
„Ti, budalo blesava! Ne želim bez tebe živjeti. Ako me ostaviš, kunem se našim nerođenim djetetom da ću se sunovratiti sa zvonika i bit ćeš kriv za to.“
„Ludice moja. Zar želiš sa mnom propasti?“
„Ostati je propast. Ovdje čovjek postaje nečovjek, ovdje sam ja samo gledala kako udaraju staricu “
 Ema je počela tako grčevito jecati da je Aron shvatio da je ne može ostaviti u toj crnoj noći koja nije drugo nego bolest, raspadanje, ludilo. Valjda na cijelom, velikom svijetu postoji mjesto gdje čovjek može mirno živjeti, gdje zvijeri ne nameću svoj izokrenuti svjetonazor.
 „Sutra imam slobodan dan pa ćemo krenuti, jer se nitko neće pitati gdje sam.“
Sada, kada je donio odluku, činilo mu se da se život pretvara u film koji lako može donijeti propast i smrt.
Zagrlio je Emu i spustio usne na njene vjeđe: 
            „Vratit ću se prije policijskog sata.“

Svratio je u zalagaonicu. Trebao im je novac. Imao je skupocjen sat, poklon prijatelja za uspješno završenu kuharsku školu.
„Što ste to donijeli?“ pitao je  trbušast vlasnik natežući svoje hozentregere i mjereći ga  znatiželjnim očima.  „Sat?  Te robe ima na bacanje.“
-          Da, normalni u ovoj državi dobro znaju koliko je sati - pomislio je Aron ironično, ali se pravio nevješt. Znao je kako treba s tim pohlepnim trgovcima.
Uzeo je sat i krenuo ka izlazu.
„Čekajte, čovječe! Što ste tako nagli! Dajte da vidim još jednom.“
Trgovac je okretao sat, osluškivao njegov zvuk, proučavao žig i predložio sramno nisku cijenu. Na kraju je Aron dobio nešto novaca, ali mnogo manje od stvarne vrijednosti sata. Pomislio je da će danas prvi put u životu nekoliko minuta zakasniti na posao.

Ema je zaključila da ništa ne treba spremati. Dokumente i  novac ionako uvijek  nosi sa sobom. Vjenčani prsten ima na prstu, a Aron na lančiću oko vrata. Još je zima, povremeno sniježi i mora se toplo obući. Rado bi ponijela neke knjige, obiteljske fotografije, ali u slučaju hapšenja ne bi mogla objasniti zašto to vuče sa sobom.  
Na stepenicama je susrela vodoinstalatera s drugog kata Hansa Schneidera.
„Hladno je danas, gospođo Stolz. A vi na posao?“
Kako je Ema samo kimnula glavom, nastavio je:
„Nisam vas nikada pitao, ali vi radite u pravoj firmi? Nadam se da će uskoro sve biti  očišćene  od onih gulikoža.“
Emma je požurila niz stepenice, ali Hans joj se nalijepio kao krpelj.
„Kako je vaš gospodin muž? Aron, ako se ne varam.“
„Arnold!“ odgovorila je oštro i odmah se postidjela svoje laži. Osjećala se kao apostol koji je zatajio Isusa. Ali mora tako. Ljude svakodnevno denunciraju, odvode nekud od kuda se ne vraćaju.  
Ulica je bila pusta. Iz pekare je dopirao miris svježeg peciva, golicao je nosnice i podsjećao na djetinjstvo. Sjetila se majke.
Mama, da vidiš što se dešava, još bi jednom umrla od tuge. Kako je strašno  biti sretan  što naših milih više nema i što su sigurni u smrti.
Stresla se i požurila niz ulicu da otključa dućan prije nego dođe gazdarica.

Pred hotelom se nešto  događalo. Policijska kola bila su parkirana pred ulazom i neki ljudi u uniformama Schutzstaffel policije bučno su pregledavali prolaznike. Kraj auta je stajao Otto. Pokazivao je prema hotelu i nešto živo objašnjavao jednom krupnom, uniformiranom Nijemcu u kojem je Aron  prepoznao Sturmbannfűhrera Ericha Baara, zloglasnog progonitelja Židova, Roma i Slavena. Volio je  sa svojim jurišnicima obilaziti grad i loviti ljude. 
Nazivao je to čišćenjem vrta i  hvalio se da je on najbolji Hitlerov vrtlar.
Aron se povukao u vežu jedne kuće. Njegovo kašnjenje na posao spasilo mu je život. Instinkt mu je govorio da bježi. Njegov grijeh, njegovo porijeklo nije bilo teško provjeriti. Aron Cohen. Ime je sve govorilo kao i njegov lagano povijen nos. 
Polako i neprimjetno je zamakao za ugao. Samo je pitanje vremena kada će ga psi tragači potražiti u njegovom stanu.

 Ema je upravo vlasnici trgovine Ingi Stocker  govorila da su im uzeli radio pa sada muziku čuje samo kada je raspale preko razglasa - red muzike, red upozorenja pa će glazba kod nje razviti uvjetovani refleks.
U tom trenutku  u dućan je uletio Aron. Pozdravio je žene naklonom glave, a zatim se obratio Emi:
„Moramo krenuti. Nešto je iskrsnulo.“
Nije ništa pitala. Znala je da se dogodilo nešto loše, jer Aron nikada nije dolazio na njeno radno mjesto. Skinula je kaput s vješalice i obratila se gazdarici:
„Gospođo Inge, moram izaći. Nešto nam je iskrsnulo.“
Gospođa Inge ju je pogledala umornim, plavim očima u kojima se  nazirala zabrinutost.
„Pričekaj trenutak.“
Iz blagajne je uzela nešto novaca i utisnula ga Emi u ruku. S pulta je skinula veliki vuneni šal i omotala joj ga  oko vrata.
„Da me se sjetiš. A sada idi, dok ne počnem cmizdriti.“

Poveo ju je prema periferiji. Prometa skoro nije bilo. Nekoliko biciklista projurilo je pored njih, jedna je seljanka nosila košaru s jajima, vod vojnika marširao je cestom. S osmijehom su promatrali vojnike. Nisu bili sumnjivi, jer nikakve prtljage nisu imali.
„Nahodat ćeš se, mila. Deset kilometara. Dva puta dnevno ovuda vozi autobus, ali tako bi nam ušli u trag. Ispitivat će vozače. Ovako smo samo dva dokona šetača. Zaljubljeni par u šetnji.“ 

Približavali su se nekom zaseoku. Tridesetak kuća i zvonik stisnuli su se u podnožju brda.
„Zaobići ćemo mjesto“, rekao je Aron i povukao Emmu na uski šumski puteljak.
„Malo ćemo duže hodati, ali tako je sigurnije.“ 
Hodala je za njim. Osjećala je ugodnu toplinu šala u koji ju je Inge umotala, ali  čizma ju je žuljala. Umor se nakupio na ramenima.
„Ne mogu više. Moram se odmoriti. Samo pet minuta.“
„Ne, malena. Smrznut ćemo se, ako stanemo. Još malo pa ćeš se odmoriti.“
Vidjevši koliko je iscrpljena i onemoćala, povikao je:
„Misli na našu nerođenu djecu! Zar ćeš im uskratiti šansu rođenja?“
Njegov odlučan glas tjerao ju je naprijed. Disala je teško, osjećala bol u stopalima,, ali je samo mislila da treba pomicati nogu ispred noge. Samo nogu ispred noge i sve će biti dobro.

Izbili su na cestu na drugom kraju sela i počeli se vraćati. Da ih je netko vidio u tom trenutku, pomislio bi da  dolaze iz drugog grada.

Gostionica je bila ugodno topla. U kalijevoj peći pucketala su drva. Dva starija čovjeka igrala su šnaps. Znatiželjno su pogledali pridošlice, a kada su im ovi ljubazno klimnuli glavama, nastavili su  igru.
Krupna, zgodna gazdarica u dirndl nošnji približila se njihovom stolu i pitala što žele. Umorni i gladni, samo su se pogledali, a Aron je naručio kobasice, kiseli kupus i kuhano vino.
Zatim se obratio ženi:
„Znate, nahodali smo se do vas. Čuli smo da imate božanske kobasice, ali žena se pokliznula i povrijedila zglob. Može li se tu naručiti neko vozilo?“  
„Nažalost, u ovo doba ne možete ništa naručiti. Ujutro mogu javiti mom nećaku da dođe po vas. On ima auto i povremeno vozi hotelske goste.“
„Što da radimo?“ Mislili smo večerati i  vratiti se.“
„Ne znam što vam savjetovati. Mi ne iznajmljujemo sobe, ali kada je takvo stanje, možemo se dogovoriti.“
Žena je uočila priliku za zaradom i nakon kratkog cjenjkanja, ustupila im je sobu na katu.
Kobasice su bile fine, a njihova glad poboljšavala im je okus. Ema se sjetila svoje bake koja je govorila; Hunger ist der beste Koch. Vino je bilo kuhano baš kako treba, mirisalo je na klinčiće.
„Fina večera, crno vino i tvoje oči“, govorio je Aron tiho i  zaljubljeno. Njegova krupna šaka zaštitnički je poklopila njezinu malu, nježnu ruku.

***

Dok su Ema i Aron ostavljali kilometre pod svojim nogama, Otto se nervirao, jer  mu je umakao plijen, koji je već smatrao sigurnim ulovom.
-  Visoko diže nos taj Židov. Kako se samo ljutio kada je Otto koru krumpira ostavio u novinskom papiru ispod sudopera. Povišenim glasom mu je objašnjavao da odložena hrana privlači štakore. A pravi je štakor baš on. Njemu, čistom arijevcu htio je zapovijedati.
Tako je razmišljao Otto i pravdao se pred sobom, zašto je  gospodinu uvaženom Baaru ispričao da  u tom hotelu radi izrod, Židovčina koja ne nosi žutu zvijezdu i koja se krije među poštenim Nijemcima, a alibi mu pruža  njegova žena, izrod njemačkoga roda.   
- Kurva se vezala uz tu nečist pa treba i njoj pokazati što ju spada.
Od Herte je doznao Aronovu adresu i popeo se do njegova stana. Zvonio je, osluškivao, ali ništa nije čuo.
- Doći će on s drugovima i provaliti u to leglo, neće njemu taj umišljeni govnar tek tako umaknuti. 
Dok se spuštao stepenicama, zaustavio ga je grubi, muški glas:
            „Koga vi ovdje tražite?
Okruglo, crveno lice Hansa Schneidera unijelo mu se u oči.
            „A kog se vraga to vas tiče? Tko ste vi da me pitate?“
Nakon razmjene svojih važnih funkcija, rukovaše se i nanovo popeše do stana mladog para. Sada su obojica lupala na vrata i osluškivala, dok Otto nije zaključio da je to slučaj za samog gospodina  Baara. Ponašao se kao da s dotičnim svakog dana pije pivo u istoj gostionici. Ime Ericha Baara zadivilo je Hansa Schneidera pa je pozvao Otta u stan da novo prijateljstvo zapečate kriglom piva.

***

Jutro se prišuljalo prohladno, ali sunčano pa se činilo da snijeg gubi svoju gustoću. Brdo pred njima i bijela šuma izgledali su mirno i upravo je ta nevina mirnoća izazvala u Aronu zebnju.
Odahnuo je kada im je gazdarica rekla da će njezin nećak brzo stići, a onda je dodala:
            „Ako vas zanima, uvečer imamo vepra s knedlama“
Aron je upitno pogledao Emu.
            „Volim veprovinu“, potvrdila je i na tome je ostalo. Nejasna naznaka da će se možda vratiti na večeru.
            Gostioničarkin nećak Walter, momak od tridesetak godina, prodornih, plavih očiju odmjerio je svoje putnike i otvorio vrata starog KDF Wagena.
„Vi niste Nijemac?“ pitao je sumnjičavo.
„Švicarac“, odgovorio je Aron hladno.
„Baka je Talijanka i očito je da sam povukao njezine gene.“
Pomislio je da će odgovor zadovoljiti vozača, a u slučaju problema, bio je spreman   onesposobiti čovjeka. Odgovoran je za Emin život. Poveo ju je u neizvjesnost, u noć mračniju od noći i sve će učiniti da odgodi njihov kraj. Skovao je plan koji mu se i samom činio nevjerojatnim.
            „Gdje ste odsjeli?“ pitao je Walter.
Nisu znali ime niti jednog hotela, ali se Aron brzo snašao:
            „Vrag me odnio, ako mu pamtim ime… Prvi na redu kada uđemo u grad.“
„Hotel Albatros?“  
-          Iskušava li me? Izmišlja li ime kako bi me naveo na pogrešku?
„Mislim, ali nisam siguran. Bez brige, prepoznat ćemo ga.“
Čini se da je Walter progutao priču, jer ih je odveo ravno pred neveliko zdanje na kojem je sve bilo uredno, ljupko, iako pomalo kičasto.
Platio je Walteru traženu sumu i usput primijetio kako se novac koji je dobio za sat, drastično troši. Kako je Walter ostao kraj automobila i pripalio cigaretu, nisu imali druge mogućnosti, nego ući u hotel.
Hol je imao starinski ugođaj. U jednoj fotelji sjedio je stariji čovjek i čitao novine. Sumnjičavo je osmotrio mladi par.
-          Špija - pomislio je Aron i odlučno poveo Emmu ka recepciji. 
Walter je i dalje pušio pred hotelom. Recepcionar ih je ljubazno  pozdravio.
„Mi smo Švicarci pa ne poznajemo grad. Tražimo prijatelja koji je trebao, ako smo ga dobro razumjeli, kod vas odsjesti.“
Namjerno je odugovlačio, krajičkom oka pogledavajući prema Walteru.
            „Kako se zove vaš prijatelj?“
            „Sigmund Shafer.“
Recepcionar je neko vrijeme tražio ime u nekakvom popisu, a onda zavrtio glavom.
            „Čudno. Rekao nam je da uvijek odsjeda u hotelu preko puta pošte, jer mu je tako telefon dostupan, a vaš je hotel preko puta pošte. Znate, uzeli bismo sobu na dva tjedna, ali voljeli bismo je prije pogledati.“
Slijedeći Aronov pogled, čovjek je zaključio da taj automobil pred hotelom čeka  njih pa ih je poveo na kat i pokazao im sobu koja je gledala na ulicu. Mladi je par sve pomno razgledao, a gospodin se čak nagnuo kroz prozor.
Tako će govoriti recepcionar nekoliko sati kasnije krupnom, strogom Nijemcu kada ga bude ispitivao.
            Slučajno ili ne, kada se Aron nagnuo kroz prozor, Walter je podigao pogled, odbacio cigaretu, upalio motor i krenuo.
Aron se zahvalio recepcionaru i rekao da će vratiti, jer mu se hotel sviđa.
Opet su se našli na ulici. Sunce je sjalo, ali je vjetar  prodirao do kosti.

Tek što je Walterov automobil skrenuo za ugao, pred gostionicom u kojoj su prespavali se zaustavio tamni policijski automobil, praćen motociklom s prikolicom. Šofer je izašao iz automobila i uslužno otvorio stražnja vrata iz kojih je izašao Erich Baar i paradnim korakom ušao u gostionicu.
            „Tko je ovdje vlasnik?“ pitao je glasno, a kada se gostioničarka bojažljivo oglasila, bahato je pitao, je li vidjela određeni mladi par:
„Ona je lijepa, tipična Njemica, a on Židov.“ Gledao ju je oštro praznim pogledom, tako da je protrnula.
            „Ne znam… ne mogu odgovoriti… Sinoć je ovdje bio par koji donekle odgovara opisu, ona je uganula nogu pa su morali ovdje prespavati … nisam ih mogla ostaviti vani da se smrznu.“
Najradije bi mu zatajila sve te činjenice, ali se bojala lagati. Što ako ispitaju Waltera pa se on izlaje?“
            „I gdje je sada to dvoje?“  oštro će Baar.
            „Odvezao ih je moj nećak, ali…“
            „Što ali? Govorite brzo!  Pružili ste bjeguncima utočište.“
            „Ali…“ mucala je žena,“ nisu to oni… Ovo dvoje je došlo iz suprotnog smjera.“
            „Jeste li potpuno sigurni?“ izbečio je Baar oči.
„Jesam. Bila sam u kuhinji i dobro sam vidjela od kuda stižu.“
Baar se bez riječi okrenuo i napustio prostoriju. Ušao je u automobil i naredio povratak. Još jedan slijepi trag. Ljutilo ga je to.
-Zar dvoje ljudi može samo tako nestati? Zavukli su se kao štakori u neku rupu, ali istjerat će ih on na čistinu. Ogriješili su se o zakon o kojem ovisi napredak čovječanstva i koji zabranjuje brak između Židova i Arijevke. Pa čak i ako je ona Austrijanka, rasni zakon  vrijedi i za Austrijance.  Kako je mogla, gadura, leći s tim psetom, najprljavijim od svih stvorova, pripadnikom rase koju treba zbrisati s lica Zemlje. Sjeme im treba zatrti. I kako je on mogao raditi u tom hotelu?
 Odjednom mu je jedna misao bljesnula mozgom.
            - Što je rekla ona krčmarica? Došli su iz suprotnog pravca? Udario se dlanom po čelu.
- Kakva sam ja budala! Zaobišao je selo i ušao u njega sa suprotne strane.
            „Vozi natrag! “ dreknuo je tako glasno da se vozač trgnuo i naglo zakočio pa je motorkotač iza njih jedva izbjegao sudar.

***

             Iako grad nije ležao tik uz granicu, bilo je nešto turista pa Aron nije toliko upadao u oči. Znao je da ih traže i znao je da će krčmarica i njezin nećak reći da su s njima kontaktirali.
             
Prolazili su dugom, strmom ulicom na čijem se kraju odjednom našla patrola koja je glasnim povicima zaustavljala prolaznike.
 Aron je povukao Emu u jedan dućan u kojem su se prodavale naočale.
            „Trebam etui za očale“, obratio se Aron starom prodavaču, pomislivši usput kako ne smije više uludo potrošiti ni novčića.
Starac se teško digao sa stolice i pozvao ih rukom. Kretao se tromo i polako.  Začuđeni, pošli su za njim. Proveo ih je kroz neko mračno skladište, otvorio neka mala, drvena vrata i promrmljao:“Crkva sv. Klare. Druga ulica lijevo.“
Nisu mu uspjeli ni zahvaliti. Pomislili su da starac svojim ponašanjem riskira život. Lako se moglo dogoditi da krive ljude provede do druge ulice. 
Lako su pronašli crkvicu. Bila je potpuno prazna. Sjeli su na prvu klupu nasuprot oltara. Ema je naslonila glavu na Aronovo rame, a on ju je rukom obuhvatio oko ramena. Želio ju je zagrijati, svu njenu bol, strah  i umor preuzeti na sebe. Pogledao je na razapetog Krista i uputio mu misao:
-          Ništa se od tvog vremena nije promijenilo. Samo su zvijeri opakije. Mislim da je tvoj Stari imao pravo. Ne možeš zaštiti janje, ako ne zakolješ vuka.
„Tako sam umorna“, oglasila se Emma,“ Malo ću zadrijemati.“
Nasmiješio se, sjetivši se kako bi znala reći da će samo malo odmoriti oči.
Gladio joj je kosu i puštao da vrijeme kaplje. Zajedno su i ako je vjerovati starom optičaru, ovdje su relativno sigurni. Hladno je, ali  je bolje nego napolju. U jednom trenu prošao je visok, mlad svećenik. Na prazno mjesto do Arona šutke je položio papirnatu kesicu i  otišao.
Aron je probudio Emu. Nije znala je li spavala ili je zapala u neko čudno stanje polusna u kojem je čas bila svjesna gdje se nalazi, a čas je vidjela majku kako vedra, obasjana suncem prostire rublje.
U vrećici su našli kruh i dvije oveće kriške sira. Bili su žedni, ali za popiti nije bilo ničega.
„Spavat ćemo ovdje?“ pitala je Ema cvokoćući zubima.
„Nećemo! Pojedi pa idemo naći prenoćište.“

Aron je još kao učenik završnog razreda boravio u ovom gradu. Razrednica  je učenike povela u posjet malenom ljetnikovcu kojem je zaboravio ime, ali se sjeća da je negdje pročitao kako ga je rekvirirao gospodin Erich Baar koji ga je pretvorio u svoju ljetnu rezidenciju. Ljetnikovac je sigurno čuvan, ali Aron se uzdao u sreću koja je sigurno znatiželjna, jer inače ne bi tako jako voljela hrabre i lude.
Blizina policijskog sata otjerala je ljude u kuće pa su mogli iz daljine čuti približavanje vojničkog koraka. Hodali su uza zidove, ona iza njega, brzo i tiho kao dvije sjenke. 
Brzo su stigli. Ljetnikovac, izgrađen u gotičkom stilu bio je okružen visokim zidom, a ispred ulaza stajao je stražar.  Očito mu je bilo hladno, jer je cupkao i povremeno ulazio u malu stražarnicu. Na zatvorenu kapiju bio je naslonjen motorkotač.
Ema je svog supruga upitno pogledala, a on se nasmiješio i poveo je lijevo od zgrade kroz mali park. Nakon desetak minuta hoda, došli su do mjesta na kojem je rasla gusta, zimzelena živica. Nadao se da se ništa nije promijenilo, da Baar  nije ništa  obnavljao.
Nasmiješio se staroj uspomeni. Na onoj đačkoj ekskurziji slučajno je sa svojom djevojkom Anom pronašao otvor u zidu koji ih je odveo u dvorište. U tom dvorištu, iza raskošne hortenzije, prvi je put vodio ljubav s djevojkom. Veza nije potrajala, a sada vidi da nije potrajala ni hortenzija.
Otvor je još bio tu pa su se provukli. Prozori s ove strane bili su čvrsto zatvoreni, ali podrumski prozor imao je samo staklo. Aron je šalom omotao ruku i razbio ga kratkim udarcem. Zvuk rasutog stakla nadjačao je zvuk upaljenog motora, jer se mijenjala straža.
Prvi je uskočio u mračan prostor i pomogao Emi. Našli su se u vinskom podrumu s bačvama i prašnjavim bocama. Oprezno su se popeli izlizanim, kamenim stepenicama  i ušli u praznu zgradu. Bila je hladna i šutljiva, nekako zlokobna.
-          Ili tužna zbog svojih sadašnjih vlasnika - pomislila je Ema.

Sredinom salona dominirao je dugačak stol od hrastovine oko kojeg je stajalo dvanaest visokih, tapeciranih stolica. Na prozore su bile navučene teške zavjese koje su  branile da i najmanji trak svjetla izađe iz prostorije. 
Uz kamin su bila naslagana drva, a trješčice su čekale na potpalu pa je vatra uskoro veselo suknula svojim vatrenim jezicima. Naklonio se pred Emom:
„Gospodarice, vi se ugrijte, a ja ću potražiti nešto za večeru.“
Nadao se da će nešto naći u ostavi i nije se prevario. U smočnici mu se nasmiješila košara puna krumpira. Nekoliko šunki i kobasica visjelo je sa stropa. Na stelaži su bile naslagane razne tegle s konzerviranim voćem. Nasmiješio se i dao se na posao.

 Ema je spavala ispružena na krznu ispred kamina. Prostro je stol. Bijeli stolnjak, porculan i kristal, upotpunjeni plamenom svijeća, djelovali su otmjeno.
Probudio je Emu.
„Danas si ti moja grofica, a ja sam tvoj vjerni sluga.“
 „Danas sam ja tvoja grofica, a ti si moj vitez“, uzvratila je nježno.
Poslužio je večeru.
„Ne mogu vjerovati da smo ovdje i da ovo radimo“, gledala ga je Ema sjajnim očima. “I da sada umrem, ne bi mi bilo žao. Ako ovo preživimo, pričat ćemo to našim unucima kao najstrašniju i najljepšu priču. A znaš li što je najbolje? Da te do sada nisam voljela, sada bih se do peta zaljubila u tebe. Iako umirem od straha, ipak me  uzbuđuje to da nas cijela policija traži, a mi ovdje...“
Sada se Aron počeo smijati:
„ Mi smo posebni gosti. A da mu tek vidiš krevet… širok, mekan…“
„A ne. Neću ni mrtva u taj krevet… Gadio bi mi se. Spavat ćemo u krevetima za poslugu.“
„Zar vjeruješ da predmeti imaju zlu karmu? Ja mislim da su predmeti samo predmeti i ništa više.“
„Ne znam. Razum mi kazuje da si u pravu, ali mi osjećaj govori drugačije. Ovu večeru jedem s užitkom, jer to nije on napravio, ni porculan, ni kamin, sve je to on opljačkao, ali da položim lice na isto mjesto gdje ga je polagao ubojica…“
Ema se stresla kao u groznici.
„Znaš, kada samo pomislim  koliko se života zbog njega ugasilo, koliko je karika u lancu jedne loze on pokidao… Kada ubijemo čovjeka, nismo ubili samo njega. Ubili smo i svu njegovu nerođenu djecu, ugasili smo jednu lozu koja bi se stoljećima protezala kao lanac.“

Probudio se u zoru. Euforija koja ga je držala proteklog dana splasnula je i odjednom se u njega uselila strepnja. Previše se igra sa smrću, riskira Emin život. Tiho je ustao i otišao pregledati Baarovu radnu sobu. Provalio je nekoliko ladica njegovog pisaćeg stola.  Našao je smotuljak novčanica koji je spremio u džep.
„Za duševnu bol“, promrmljao je.
Gotovo nesvjesno počeo je opipavati stjenke masivnog stola.
-          Ti su nacisti puni tajni i govana – mislio je i tražio dalje.
Pod jagodicama desne ruke napipao je nekakvo zadebljanje i snažno pritisnuo. Cijela se gornja ploha stola nečujno odigla.
            -Našao sam! skoro je kriknuo od veselja. Pomno je pretražio tajni prostor.  Pečati! Propusnice namijenjene osobama koje rade za  Sicherheitsdienst, tajnu policiju.
         -  Ha, ha, sada ćemo ja i Ema postati pripadnici tajne policije. Osobni Hitlerovi povjerenici. I što je najljepše, isprave su već potpisane. Treba samo unijeti naša imena i udariti pečat.
Malo je premišljao, a onda je uzeo nalivpero i lijepim, čitkim rukopisom napisao zahvalnicu gospodinu Baaru. Potpisao se punim imenom i prezimenom.
           

***
             
Emu je probudila nečija gruba ruka koja ju je nemilosrdno tresla. Otvorila je oči i
ugledala nacereno lice vojnika.  Kriknula je.

            Aronu se učinilo da čuje Emin krik. Pojurio je prema sobici, zgrabivši usput težak svijećnjak. Slika vojnika nagnutog nad Emom probudila je u njemu iskonski, divlji bijes. Spustio je svijećnjak na njegovu glavu.
-          Da spasiš janje, treba ubiti vuka.
 Nije ga ubio. Sjetio se razgovora o zatiranju loze. Samo je čvrsto svezao čovjeka.
Pomogao je Emi da se obuče i potrčali su na glavni izlaz. Sjetio se motocikla. Ključ je bio u bravi. Zajahali su motor i krenuli. Vozio je prema švicarskoj granici. U slobodu. Osjećao je Emino tijelo. Grijalo  ga je i dalo mu snagu.
Toliko su puta uspjeli pa će uspjeti i ovaj put. Njihova nerođena djeca su ih čekala.


Marija Juračić


Priča je izašla u zbirci Oksimorona- „Putovanje nakraj noći“
1.       Putovanje nakraj noći – Oksimoron, el. Zbornik





Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Franko Lohajner na maglovitoj stazi Kupresa

Franko Lohajner   na maglovitoj stazi Kupresa (Posvećeno Franku Lohajneru, hrvatskom branitelju) Teško je iz perspektive višegodišnjeg mira   vratiti se u ono vrijeme agresije na Hrvatsku, kada smo svakodnevno gledali našu mladost, koja je tek izašla iz školskih klupa, kako odlazi na ratišta u trapericama, u tenisicama, gorljiva srca i puna ideala. Iz perspektive današnjih razočaranih ljudi, teško je oživjeti onaj entuzijazam i prikazati ideale te naše tadašnje mladosti. Pripadali su jednom vremenu, koje je zauzelo svoje mjesto u povijesti Hrvatske i bili su dio sudbine, koja se nije mogla izbjeći. Iako je prema Ustavu iz 1946. godine i Ustavu iz 1974. godine svaka republika bivše Jugoslavije bila suverena i   imala pravo na odcjepljenje, na ovim se prostorima dogodio Slobodan Milošević sa svojom klikom. Oživjela je ideja Velike Srbije i politika je još jednom počela snažno utjecati na živote običnih ljudi pa tako i na obitelj i život Franka Lohajnera.  Frank
  MALA  SVJETLA  U  TMINI A ron je sklopio novine. Još jedan brod s izbjeglicama se prevrnuo kraj talijanske obale, opet je poginulo stotinu ljudi. Novine su svakodnevno objavljivale slične vijesti i gotovo da bi se mogao naviknuti na njih, površno preletjeti očima preko članka i popiti svoj kapučino kad ne bi pomislio na djecu. U ovom okrutnom, samoživom i pokvarenom svijetu postoje djeca čija ga bespomoćnost i nevinost bole. Ne može shvatiti ljude koji u ime nekakvih suludih ideja siju zlo po ovoj jadnoj, staroj planeti. I nisu im važni razoreni domovi, ugasli snovi, utrnuti životi. I to se zlo periodično javlja u svim narodima i povijesnim razdobljima. Kao da se negdje pritaji i čeka ponovno rođenje  u nečijoj fanatičnoj glavi pa se poput pošasti širi umovima istomišljenika. Neki je dan vidio grupu ljudi koji su u organiziranoj povorci uzvikivali neke parole za koje je mislio da pripadaju prošlosti. Sjetio se svog djeda Kaleba i njegovih priča koje mu je obećao objaviti. Djed ih nij