VELEBITSKA PRIČA Nakupile se godine na leđima, ali nakon sedamdesete Marta ih više nije brojala. Još joj je noga hitra i stopalo još uvijek nalazi pravi kamen grbavog velebitskog puteljka, a oko još uvijek razabire i najmanje promjene na škrtom, sivo nijansiranom krajoliku. Tek pogled u malo, ostrugano ogledalo koje visi na zidu njene jedine, skromne, ali čiste i uredne sobe, uporno joj šalje signale da su godine prohujale, da je planina uzela njenu mladost i ljepotu, da je tu negdje u tom kamenu koji s vjetrovima druguje, ostao otisnut cijeli njezin život. Nije ga tražila. Dobila ga je onog dana kada je na maloj zadarskoj tržnici ugledala Jozu. I sve se tada počelo odvijati kao u filmu koji u zadnje vrijeme neprekidno vrti u glavi, premotava, ubrzava, zastaje na pojedinim kadrovima i nije joj jasno, kako je sve to tako brzo prošlo. Sve joj se sada u osami planine čini kao priča koja je projurila i na čijoj će zadnjoj stranici uskoro pisati ona riječ koja je znak publici d
Ratovi su bolesno, iščašeno stanje duha čovječanstva. Javljaju se u ciklusima i stalno su stanje društva. Sve što čovjeku preostaje je razotkrivanje njihovog ružnog, bolesnog lica. Ovaj blog objavit će stvarne ratne priče, ali i one imaginarne, nastale na stvarnoj podlozi. Svoje priče šaljite na mail: julijabek@net.hr i ako su kvalitetno napisane, objavit ćemo ih.