Putovanje nakraj noći „Spavaš?“ pitao je Aron tiho. Ovo je treća noć kako ne spava, a sada osjeća da i Ema leži budna. Dan još nije prošarao noć i čini mu se da je jutro daleko. Ako ga bude. Jučer mu se Otto otvoreno nacerio i pitao, što još čeka. Mali, zdepasti Otto koji je gulio krumpire u kuhinji hotela u kojem su obojica radili. Njegove stisnute oči su tako zlurado zasjale, da se Aron naježio. Otvoreno pokazuje svoju netrpeljivost, neku lažnu, iracionalnu nadmoć. Prije samo mjesec dana ne bi se usudio tako nešto pitati, jer Aron je bio glavni kuhar i njegova se riječ morala slušati. Od Herte, zgodne, vesele sobarice, čuo je da se Otto upisao u stranku i da sada paradira sa svojim kameradima i pravi se važan. Nije pitao u koju stranku. Opcija je bila samo jedna. Aron bi najradije opsovao, ali se suzdržao. Znao je da ga Otto izaziva kako bi našao razlog da ga prijavi. A razlog mu nije trebao. Već svojim porijeklom, Aron je bio kriv. „Ne spavam
Ratovi su bolesno, iščašeno stanje duha čovječanstva. Javljaju se u ciklusima i stalno su stanje društva. Sve što čovjeku preostaje je razotkrivanje njihovog ružnog, bolesnog lica. Ovaj blog objavit će stvarne ratne priče, ali i one imaginarne, nastale na stvarnoj podlozi. Svoje priče šaljite na mail: julijabek@net.hr i ako su kvalitetno napisane, objavit ćemo ih.