Putovanje
nakraj noći
„Spavaš?“ pitao
je Aron tiho. Ovo je treća noć kako ne spava, a sada osjeća da i Ema leži
budna. Dan još nije prošarao noć i čini mu se da je jutro daleko. Ako ga bude.
Jučer mu se Otto otvoreno nacerio i pitao, što još čeka. Mali, zdepasti
Otto koji je gulio krumpire u kuhinji
hotela u kojem su obojica radili. Njegove stisnute oči su tako zlurado zasjale, da se Aron
naježio. Otvoreno pokazuje svoju
netrpeljivost, neku lažnu, iracionalnu nadmoć. Prije samo mjesec dana ne bi se
usudio tako nešto pitati, jer Aron je bio glavni kuhar i njegova se riječ
morala slušati.
Od Herte, zgodne, vesele sobarice, čuo je da se Otto upisao u stranku i da sada
paradira sa svojim kameradima i pravi
se važan.
Nije pitao u koju stranku. Opcija je
bila samo jedna.
Aron bi najradije opsovao, ali se
suzdržao. Znao je da ga Otto izaziva
kako bi našao razlog da ga prijavi. A razlog mu nije trebao. Već svojim
porijeklom, Aron je bio kriv.
„Ne
spavam! Budna sam“, odgovorila je Ema i privila se čvršće uz njega. Prebacila
je nogu preko njegovog boka, a on je volio tu njezinu kretnju. Imao je osjećaj
da ga prisvaja i sviđalo mu se.
„Sinoć su razbili trgovinu stare Ruterice“,
šaptala je Ema,“svi smo mi samo stajali i promatrali što se dešava. Vukli su
staricu po ulici i tako se divljački cerili i dobacivali uvrede da je to bilo
strašno. A ja sam samo stajala i ništa, baš ništa nisam poduzela.“
Privukao je Emmu bliže, poljubio joj
kosu i osjetio je njenu nemoć kao svoju.
„Ema, moramo
razgovarati… Ti znaš da te volim najviše na svijetu, ali…“
„Ne, Arone, ne
govori! Ne želim živjeti bez tebe.“
„Ema, ti znaš da
je samo pitanje vremena kada će doći po mene. Ali, ti si njihova i neće te dirati.“
Glas mu se slomio, a Ema se uspravila u
postelji.
„Kako možeš?
Kako samo možeš reći da sam njihova? Ako su oni vrh civilizacije, onda sam ja
izrod…“
„Umiri se, dušo.
Znaš koliki je rizik da pođeš sa mnom? A ovo ludilo, ta sveopća bolest ne može vječno trajati.“
„Ti, budalo blesava!
Ne želim bez tebe živjeti. Ako me ostaviš, kunem se našim nerođenim djetetom da
ću se sunovratiti sa zvonika i bit ćeš kriv za to.“
„Ludice moja.
Zar želiš sa mnom propasti?“
„Ostati je
propast. Ovdje čovjek postaje nečovjek, ovdje sam ja samo gledala kako udaraju
staricu “
Ema je počela tako grčevito jecati da je Aron
shvatio da je ne može ostaviti u toj crnoj noći koja nije drugo nego bolest,
raspadanje, ludilo. Valjda na cijelom, velikom svijetu postoji mjesto gdje
čovjek može mirno živjeti, gdje zvijeri ne nameću svoj izokrenuti svjetonazor.
„Sutra imam slobodan dan pa ćemo krenuti, jer
se nitko neće pitati gdje sam.“
Sada, kada je donio odluku, činilo mu se
da se život pretvara u film koji lako može donijeti propast i smrt.
Zagrlio je Emu i spustio usne na njene
vjeđe:
„Vratit
ću se prije policijskog sata.“
Svratio je u
zalagaonicu. Trebao im je novac. Imao je skupocjen sat, poklon prijatelja za
uspješno završenu kuharsku školu.
„Što ste to donijeli?“ pitao je trbušast vlasnik natežući svoje hozentregere i
mjereći ga znatiželjnim očima. „Sat? Te robe ima na bacanje.“
-
Da, normalni u
ovoj državi dobro znaju koliko je sati - pomislio je Aron ironično, ali se
pravio nevješt. Znao je kako treba s tim pohlepnim trgovcima.
Uzeo
je sat i krenuo ka izlazu.
„Čekajte,
čovječe! Što ste tako nagli! Dajte da vidim još jednom.“
Trgovac je okretao sat, osluškivao
njegov zvuk, proučavao žig i predložio sramno nisku cijenu. Na kraju je Aron
dobio nešto novaca, ali mnogo manje od stvarne vrijednosti sata. Pomislio je da
će danas prvi put u životu nekoliko minuta zakasniti na posao.
Ema je
zaključila da ništa ne treba spremati. Dokumente i novac ionako uvijek nosi sa sobom. Vjenčani prsten ima na prstu,
a Aron na lančiću oko vrata. Još je zima, povremeno sniježi i mora se toplo
obući. Rado bi ponijela neke knjige, obiteljske fotografije, ali u slučaju
hapšenja ne bi mogla objasniti zašto to vuče sa sobom.
Na stepenicama je susrela vodoinstalatera
s drugog kata Hansa Schneidera.
„Hladno je
danas, gospođo Stolz. A vi na posao?“
Kako je Ema samo kimnula glavom,
nastavio je:
„Nisam vas
nikada pitao, ali vi radite u pravoj firmi? Nadam se da će uskoro sve biti očišćene od onih gulikoža.“
Emma je požurila niz stepenice, ali Hans
joj se nalijepio kao krpelj.
„Kako je vaš
gospodin muž? Aron, ako se ne varam.“
„Arnold!“
odgovorila je oštro i odmah se postidjela svoje laži. Osjećala se kao apostol
koji je zatajio Isusa. Ali mora tako. Ljude svakodnevno denunciraju, odvode
nekud od kuda se ne vraćaju.
Ulica je bila
pusta. Iz pekare je dopirao miris svježeg peciva, golicao je nosnice i
podsjećao na djetinjstvo. Sjetila se majke.
Mama, da
vidiš što se dešava, još bi jednom umrla od tuge. Kako je strašno biti sretan
što naših milih više nema i što su sigurni u smrti.
Stresla se i požurila niz ulicu da
otključa dućan prije nego dođe gazdarica.
Pred hotelom se
nešto događalo. Policijska kola bila su parkirana
pred ulazom i neki ljudi u uniformama Schutzstaffel policije bučno su
pregledavali prolaznike. Kraj auta je stajao Otto. Pokazivao je prema hotelu i
nešto živo objašnjavao jednom krupnom, uniformiranom Nijemcu u kojem je
Aron prepoznao Sturmbannfűhrera Ericha
Baara, zloglasnog progonitelja Židova, Roma i Slavena. Volio je sa svojim jurišnicima obilaziti grad i loviti
ljude.
Nazivao je to čišćenjem vrta i hvalio se da je on najbolji Hitlerov vrtlar.
Aron se povukao
u vežu jedne kuće. Njegovo kašnjenje na posao spasilo mu je život. Instinkt mu
je govorio da bježi. Njegov grijeh, njegovo porijeklo nije bilo teško
provjeriti. Aron Cohen. Ime je sve govorilo kao i njegov lagano povijen nos.
Polako i
neprimjetno je zamakao za ugao. Samo je pitanje vremena kada će ga psi tragači
potražiti u njegovom stanu.
Ema je upravo vlasnici trgovine Ingi Stocker govorila da su im uzeli radio pa sada muziku
čuje samo kada je raspale preko razglasa - red muzike, red upozorenja pa će
glazba kod nje razviti uvjetovani refleks.
U tom trenutku u dućan je uletio Aron. Pozdravio je žene
naklonom glave, a zatim se obratio Emi:
„Moramo krenuti.
Nešto je iskrsnulo.“
Nije ništa pitala. Znala je da se
dogodilo nešto loše, jer Aron nikada nije dolazio na njeno radno mjesto.
Skinula je kaput s vješalice i obratila se gazdarici:
„Gospođo Inge,
moram izaći. Nešto nam je iskrsnulo.“
Gospođa Inge ju je pogledala umornim,
plavim očima u kojima se nazirala zabrinutost.
„Pričekaj
trenutak.“
Iz blagajne je uzela nešto novaca i
utisnula ga Emi u ruku. S pulta je skinula veliki vuneni šal i omotala joj
ga oko vrata.
„Da me se
sjetiš. A sada idi, dok ne počnem cmizdriti.“
Poveo ju je prema
periferiji. Prometa skoro nije bilo. Nekoliko biciklista projurilo je pored
njih, jedna je seljanka nosila košaru s jajima, vod vojnika marširao je cestom.
S osmijehom su promatrali vojnike. Nisu bili sumnjivi, jer nikakve prtljage
nisu imali.
„Nahodat ćeš se,
mila. Deset kilometara. Dva puta dnevno ovuda vozi autobus, ali tako bi nam
ušli u trag. Ispitivat će vozače. Ovako smo samo dva dokona šetača. Zaljubljeni
par u šetnji.“
Približavali su
se nekom zaseoku. Tridesetak kuća i zvonik stisnuli su se u podnožju brda.
„Zaobići ćemo
mjesto“, rekao je Aron i povukao Emmu na uski šumski puteljak.
„Malo ćemo duže
hodati, ali tako je sigurnije.“
Hodala je za njim. Osjećala je ugodnu
toplinu šala u koji ju je Inge umotala, ali
čizma ju je žuljala. Umor se nakupio na ramenima.
„Ne mogu više.
Moram se odmoriti. Samo pet minuta.“
„Ne, malena. Smrznut
ćemo se, ako stanemo. Još malo pa ćeš se odmoriti.“
Vidjevši koliko je iscrpljena i
onemoćala, povikao je:
„Misli na našu
nerođenu djecu! Zar ćeš im uskratiti šansu rođenja?“
Njegov odlučan glas tjerao ju je
naprijed. Disala je teško, osjećala bol u stopalima,, ali je samo mislila da
treba pomicati nogu ispred noge. Samo nogu ispred noge i sve će biti dobro.
Izbili su na
cestu na drugom kraju sela i počeli se vraćati. Da ih je netko vidio u tom
trenutku, pomislio bi da dolaze iz
drugog grada.
Gostionica je
bila ugodno topla. U kalijevoj peći pucketala su drva. Dva starija čovjeka
igrala su šnaps. Znatiželjno su pogledali pridošlice, a kada su im ovi ljubazno
klimnuli glavama, nastavili su igru.
Krupna, zgodna
gazdarica u dirndl nošnji približila se njihovom stolu i pitala što žele.
Umorni i gladni, samo su se pogledali, a Aron je naručio kobasice, kiseli kupus
i kuhano vino.
Zatim se obratio ženi:
„Znate, nahodali
smo se do vas. Čuli smo da imate božanske kobasice, ali žena se pokliznula i
povrijedila zglob. Može li se tu naručiti neko vozilo?“
„Nažalost, u ovo
doba ne možete ništa naručiti. Ujutro mogu javiti mom nećaku da dođe po vas. On
ima auto i povremeno vozi hotelske goste.“
„Što da radimo?“
Mislili smo večerati i vratiti se.“
„Ne znam što vam
savjetovati. Mi ne iznajmljujemo sobe, ali kada je takvo stanje, možemo se
dogovoriti.“
Žena je uočila priliku za zaradom i
nakon kratkog cjenjkanja, ustupila im je sobu na katu.
Kobasice su bile
fine, a njihova glad poboljšavala im je okus. Ema se sjetila svoje bake koja je
govorila; Hunger ist der beste Koch. Vino
je bilo kuhano baš kako treba, mirisalo je na klinčiće.
„Fina večera,
crno vino i tvoje oči“, govorio je Aron tiho i zaljubljeno. Njegova krupna šaka zaštitnički
je poklopila njezinu malu, nježnu ruku.
***
Dok su Ema i
Aron ostavljali kilometre pod svojim nogama, Otto se nervirao, jer mu je umakao plijen, koji je već smatrao
sigurnim ulovom.
- Visoko diže
nos taj Židov. Kako se samo ljutio kada je Otto koru krumpira ostavio u
novinskom papiru ispod sudopera. Povišenim glasom mu je objašnjavao da odložena
hrana privlači štakore. A pravi je štakor baš on. Njemu, čistom arijevcu htio je
zapovijedati.
Tako je
razmišljao Otto i pravdao se pred sobom, zašto je gospodinu uvaženom Baaru ispričao da u tom hotelu radi izrod, Židovčina koja ne
nosi žutu zvijezdu i koja se krije među poštenim Nijemcima, a alibi mu pruža njegova žena, izrod njemačkoga roda.
- Kurva se vezala uz tu nečist pa treba i njoj
pokazati što ju spada.
Od Herte je
doznao Aronovu adresu i popeo se do njegova stana. Zvonio je, osluškivao, ali
ništa nije čuo.
- Doći će on s drugovima i provaliti u to leglo,
neće njemu taj umišljeni govnar tek tako umaknuti.
Dok se spuštao stepenicama, zaustavio ga
je grubi, muški glas:
„Koga
vi ovdje tražite?
Okruglo, crveno lice Hansa Schneidera
unijelo mu se u oči.
„A
kog se vraga to vas tiče? Tko ste vi da me pitate?“
Nakon razmjene svojih važnih funkcija,
rukovaše se i nanovo popeše do stana mladog para. Sada su obojica lupala na
vrata i osluškivala, dok Otto nije zaključio da je to slučaj za samog gospodina
Baara. Ponašao se kao da s dotičnim
svakog dana pije pivo u istoj gostionici. Ime Ericha Baara zadivilo je Hansa
Schneidera pa je pozvao Otta u stan da novo prijateljstvo zapečate kriglom
piva.
***
Jutro se
prišuljalo prohladno, ali sunčano pa se činilo da snijeg gubi svoju gustoću.
Brdo pred njima i bijela šuma izgledali su mirno i upravo je ta nevina mirnoća
izazvala u Aronu zebnju.
Odahnuo je kada im je gazdarica rekla da
će njezin nećak brzo stići, a onda je dodala:
„Ako
vas zanima, uvečer imamo vepra s knedlama“
Aron je upitno pogledao Emu.
„Volim
veprovinu“, potvrdila je i na tome je ostalo. Nejasna naznaka da će se možda
vratiti na večeru.
Gostioničarkin
nećak Walter, momak od tridesetak godina, prodornih, plavih očiju odmjerio je
svoje putnike i otvorio vrata starog KDF Wagena.
„Vi niste Nijemac?“
pitao je sumnjičavo.
„Švicarac“,
odgovorio je Aron hladno.
„Baka je
Talijanka i očito je da sam povukao njezine gene.“
Pomislio je da će odgovor zadovoljiti
vozača, a u slučaju problema, bio je spreman
onesposobiti čovjeka. Odgovoran
je za Emin život. Poveo ju je u neizvjesnost, u noć mračniju od noći i sve će
učiniti da odgodi njihov kraj. Skovao je plan koji mu se i samom činio
nevjerojatnim.
„Gdje
ste odsjeli?“ pitao je Walter.
Nisu znali ime niti jednog hotela, ali
se Aron brzo snašao:
„Vrag
me odnio, ako mu pamtim ime… Prvi na redu kada uđemo u grad.“
„Hotel
Albatros?“
-
Iskušava li me?
Izmišlja li ime kako bi me naveo na pogrešku?
„Mislim, ali
nisam siguran. Bez brige, prepoznat ćemo ga.“
Čini se da je
Walter progutao priču, jer ih je odveo ravno pred neveliko zdanje na kojem je
sve bilo uredno, ljupko, iako pomalo kičasto.
Platio je Walteru traženu sumu i usput
primijetio kako se novac koji je dobio za sat, drastično troši. Kako je Walter
ostao kraj automobila i pripalio cigaretu, nisu imali druge mogućnosti, nego
ući u hotel.
Hol je imao
starinski ugođaj. U jednoj fotelji sjedio je stariji čovjek i čitao novine.
Sumnjičavo je osmotrio mladi par.
-
Špija - pomislio je
Aron i odlučno poveo Emmu ka recepciji.
Walter je i dalje
pušio pred hotelom. Recepcionar ih je ljubazno
pozdravio.
„Mi smo Švicarci
pa ne poznajemo grad. Tražimo prijatelja koji je trebao, ako smo ga dobro
razumjeli, kod vas odsjesti.“
Namjerno je odugovlačio, krajičkom oka
pogledavajući prema Walteru.
„Kako
se zove vaš prijatelj?“
„Sigmund
Shafer.“
Recepcionar je neko vrijeme tražio ime u
nekakvom popisu, a onda zavrtio glavom.
„Čudno.
Rekao nam je da uvijek odsjeda u hotelu preko puta pošte, jer mu je tako
telefon dostupan, a vaš je hotel preko puta pošte. Znate, uzeli bismo sobu na
dva tjedna, ali voljeli bismo je prije pogledati.“
Slijedeći Aronov pogled, čovjek je
zaključio da taj automobil pred hotelom čeka
njih pa ih je poveo na kat i pokazao im sobu koja je gledala na ulicu.
Mladi je par sve pomno razgledao, a gospodin se čak nagnuo kroz prozor.
Tako će govoriti recepcionar nekoliko
sati kasnije krupnom, strogom Nijemcu kada ga bude ispitivao.
Slučajno
ili ne, kada se Aron nagnuo kroz prozor, Walter je podigao pogled, odbacio cigaretu,
upalio motor i krenuo.
Aron se zahvalio recepcionaru i rekao da
će vratiti, jer mu se hotel sviđa.
Opet su se našli na ulici. Sunce je
sjalo, ali je vjetar prodirao do kosti.
Tek što je
Walterov automobil skrenuo za ugao, pred gostionicom u kojoj su prespavali se
zaustavio tamni policijski automobil, praćen motociklom s prikolicom. Šofer je
izašao iz automobila i uslužno otvorio stražnja vrata iz kojih je izašao Erich
Baar i paradnim korakom ušao u gostionicu.
„Tko
je ovdje vlasnik?“ pitao je glasno, a kada se gostioničarka bojažljivo oglasila,
bahato je pitao, je li vidjela određeni mladi par:
„Ona je lijepa, tipična Njemica, a on
Židov.“ Gledao ju je oštro praznim pogledom, tako da je protrnula.
„Ne
znam… ne mogu odgovoriti… Sinoć je ovdje bio par koji donekle odgovara opisu,
ona je uganula nogu pa su morali ovdje prespavati … nisam ih mogla ostaviti
vani da se smrznu.“
Najradije bi mu zatajila sve te
činjenice, ali se bojala lagati. Što ako ispitaju Waltera pa se on izlaje?“
„I
gdje je sada to dvoje?“ oštro će Baar.
„Odvezao
ih je moj nećak, ali…“
„Što
ali? Govorite brzo! Pružili ste
bjeguncima utočište.“
„Ali…“
mucala je žena,“ nisu to oni… Ovo dvoje je došlo iz suprotnog smjera.“
„Jeste
li potpuno sigurni?“ izbečio je Baar oči.
„Jesam. Bila sam
u kuhinji i dobro sam vidjela od kuda stižu.“
Baar se bez riječi okrenuo i napustio
prostoriju. Ušao je u automobil i naredio povratak. Još jedan slijepi trag.
Ljutilo ga je to.
-Zar dvoje ljudi može samo tako nestati? Zavukli su
se kao štakori u neku rupu, ali istjerat će ih on na čistinu. Ogriješili su se
o zakon o kojem ovisi napredak čovječanstva i koji zabranjuje brak između
Židova i Arijevke. Pa čak i ako je ona Austrijanka, rasni zakon vrijedi i za Austrijance. Kako je mogla, gadura, leći s tim psetom, najprljavijim od svih stvorova, pripadnikom
rase koju treba zbrisati s lica Zemlje. Sjeme im treba zatrti. I kako je on mogao
raditi u tom hotelu?
Odjednom mu je jedna misao bljesnula
mozgom.
-
Što je rekla ona krčmarica? Došli su iz
suprotnog pravca? Udario se dlanom po čelu.
- Kakva sam ja budala! Zaobišao je selo i ušao u
njega sa suprotne strane.
„Vozi
natrag! “ dreknuo je tako glasno da se vozač trgnuo i naglo zakočio pa je
motorkotač iza njih jedva izbjegao sudar.
***
Iako grad nije ležao tik uz granicu, bilo je
nešto turista pa Aron nije toliko upadao u oči. Znao je da ih traže i znao je
da će krčmarica i njezin nećak reći da su s njima kontaktirali.
Prolazili su dugom,
strmom ulicom na čijem se kraju odjednom našla patrola koja je glasnim povicima
zaustavljala prolaznike.
Aron
je povukao Emu u jedan dućan u kojem su se prodavale naočale.
„Trebam
etui za očale“, obratio se Aron starom prodavaču, pomislivši usput kako ne
smije više uludo potrošiti ni novčića.
Starac se teško digao sa stolice i
pozvao ih rukom. Kretao se tromo i polako.
Začuđeni, pošli su za njim. Proveo ih je kroz neko mračno skladište,
otvorio neka mala, drvena vrata i promrmljao:“Crkva sv. Klare. Druga ulica
lijevo.“
Nisu mu uspjeli
ni zahvaliti. Pomislili su da starac svojim ponašanjem riskira život. Lako se
moglo dogoditi da krive ljude provede do druge ulice.
Lako su pronašli
crkvicu. Bila je potpuno prazna. Sjeli su na prvu klupu nasuprot oltara. Ema je
naslonila glavu na Aronovo rame, a on ju je rukom obuhvatio oko ramena. Želio
ju je zagrijati, svu njenu bol, strah i
umor preuzeti na sebe. Pogledao je na razapetog Krista i uputio mu misao:
-
Ništa se od tvog
vremena nije promijenilo. Samo su zvijeri opakije. Mislim da je tvoj Stari imao
pravo. Ne možeš zaštiti janje, ako ne zakolješ vuka.
„Tako
sam umorna“, oglasila se Emma,“ Malo ću zadrijemati.“
Nasmiješio se, sjetivši se kako bi znala
reći da će samo malo odmoriti oči.
Gladio joj je
kosu i puštao da vrijeme kaplje. Zajedno su i ako je vjerovati starom optičaru,
ovdje su relativno sigurni. Hladno je, ali je bolje nego napolju. U jednom trenu prošao
je visok, mlad svećenik. Na prazno mjesto do Arona šutke je položio papirnatu
kesicu i otišao.
Aron je probudio Emu. Nije znala je li
spavala ili je zapala u neko čudno stanje polusna u kojem je čas bila svjesna
gdje se nalazi, a čas je vidjela majku kako vedra, obasjana suncem prostire
rublje.
U vrećici su
našli kruh i dvije oveće kriške sira. Bili su žedni, ali za popiti nije bilo
ničega.
„Spavat ćemo
ovdje?“ pitala je Ema cvokoćući zubima.
„Nećemo! Pojedi pa idemo naći prenoćište.“
Aron je još kao
učenik završnog razreda boravio u ovom gradu. Razrednica je učenike povela u posjet malenom
ljetnikovcu kojem je zaboravio ime, ali se sjeća da je negdje pročitao kako ga
je rekvirirao gospodin Erich Baar koji ga je pretvorio u svoju ljetnu
rezidenciju. Ljetnikovac je sigurno čuvan, ali Aron se uzdao u sreću koja je
sigurno znatiželjna, jer inače ne bi tako jako voljela hrabre i lude.
Blizina
policijskog sata otjerala je ljude u kuće pa su mogli iz daljine čuti
približavanje vojničkog koraka. Hodali su uza zidove, ona iza njega, brzo i
tiho kao dvije sjenke.
Brzo su stigli.
Ljetnikovac, izgrađen u gotičkom stilu bio je okružen visokim zidom, a ispred
ulaza stajao je stražar. Očito mu je
bilo hladno, jer je cupkao i povremeno ulazio u malu stražarnicu. Na zatvorenu
kapiju bio je naslonjen motorkotač.
Ema je svog
supruga upitno pogledala, a on se nasmiješio i poveo je lijevo od zgrade kroz
mali park. Nakon desetak minuta hoda, došli su do mjesta na kojem je rasla
gusta, zimzelena živica. Nadao se da se ništa nije promijenilo, da Baar nije ništa
obnavljao.
Nasmiješio se
staroj uspomeni. Na onoj đačkoj ekskurziji slučajno je sa svojom djevojkom Anom
pronašao otvor u zidu koji ih je odveo u dvorište. U tom dvorištu, iza raskošne
hortenzije, prvi je put vodio ljubav s djevojkom. Veza nije potrajala, a sada
vidi da nije potrajala ni hortenzija.
Otvor je još bio
tu pa su se provukli. Prozori s ove strane bili su čvrsto zatvoreni, ali
podrumski prozor imao je samo staklo. Aron je šalom omotao ruku i razbio ga kratkim
udarcem. Zvuk rasutog stakla nadjačao je zvuk upaljenog motora, jer se
mijenjala straža.
Prvi je uskočio
u mračan prostor i pomogao Emi. Našli su se u vinskom podrumu s bačvama i
prašnjavim bocama. Oprezno su se popeli izlizanim, kamenim stepenicama i ušli u praznu zgradu. Bila je hladna i
šutljiva, nekako zlokobna.
-
Ili tužna zbog
svojih sadašnjih vlasnika - pomislila je Ema.
Sredinom salona
dominirao je dugačak stol od hrastovine oko kojeg je stajalo dvanaest visokih,
tapeciranih stolica. Na prozore su bile navučene teške zavjese koje su branile da i najmanji trak svjetla izađe iz
prostorije.
Uz kamin su bila naslagana drva, a trješčice
su čekale na potpalu pa je vatra uskoro veselo suknula svojim vatrenim jezicima.
Naklonio se pred Emom:
„Gospodarice, vi
se ugrijte, a ja ću potražiti nešto za večeru.“
Nadao se da će
nešto naći u ostavi i nije se prevario. U smočnici mu se nasmiješila košara
puna krumpira. Nekoliko šunki i kobasica visjelo je sa stropa. Na stelaži su bile
naslagane razne tegle s konzerviranim voćem. Nasmiješio se i dao se na posao.
Ema je spavala ispružena na krznu ispred
kamina. Prostro je stol. Bijeli stolnjak, porculan i kristal, upotpunjeni
plamenom svijeća, djelovali su otmjeno.
Probudio je Emu.
„Danas si ti
moja grofica, a ja sam tvoj vjerni sluga.“
„Danas sam ja tvoja grofica, a ti si moj
vitez“, uzvratila je nježno.
Poslužio je večeru.
„Ne mogu
vjerovati da smo ovdje i da ovo radimo“, gledala ga je Ema sjajnim očima. “I da
sada umrem, ne bi mi bilo žao. Ako ovo preživimo, pričat ćemo to našim unucima
kao najstrašniju i najljepšu priču. A znaš li što je najbolje? Da te do sada
nisam voljela, sada bih se do peta zaljubila u tebe. Iako umirem od straha,
ipak me uzbuđuje to da nas cijela policija
traži, a mi ovdje...“
Sada se Aron počeo smijati:
„ Mi smo posebni
gosti. A da mu tek vidiš krevet… širok, mekan…“
„A ne. Neću ni
mrtva u taj krevet… Gadio bi mi se. Spavat ćemo u krevetima za poslugu.“
„Zar vjeruješ da
predmeti imaju zlu karmu? Ja mislim da su predmeti samo predmeti i ništa više.“
„Ne znam. Razum
mi kazuje da si u pravu, ali mi osjećaj govori drugačije. Ovu večeru jedem s
užitkom, jer to nije on napravio, ni porculan, ni kamin, sve je to on
opljačkao, ali da položim lice na isto mjesto gdje ga je polagao ubojica…“
Ema se stresla kao u groznici.
„Znaš, kada samo
pomislim koliko se života zbog njega
ugasilo, koliko je karika u lancu jedne loze on pokidao… Kada ubijemo čovjeka,
nismo ubili samo njega. Ubili smo i svu njegovu nerođenu djecu, ugasili smo
jednu lozu koja bi se stoljećima protezala kao lanac.“
Probudio se u
zoru. Euforija koja ga je držala proteklog dana splasnula je i odjednom se u
njega uselila strepnja. Previše se igra sa smrću, riskira Emin život. Tiho je
ustao i otišao pregledati Baarovu radnu sobu. Provalio je nekoliko ladica
njegovog pisaćeg stola. Našao je
smotuljak novčanica koji je spremio u džep.
„Za duševnu
bol“, promrmljao je.
Gotovo nesvjesno počeo je opipavati stjenke
masivnog stola.
-
Ti su nacisti
puni tajni i govana
– mislio je i tražio dalje.
Pod jagodicama desne ruke napipao je
nekakvo zadebljanje i snažno pritisnuo. Cijela se gornja ploha stola nečujno
odigla.
-Našao sam! skoro je kriknuo od veselja.
Pomno je pretražio tajni prostor.
Pečati! Propusnice namijenjene osobama koje rade za Sicherheitsdienst,
tajnu policiju.
- Ha, ha, sada ćemo ja i Ema postati pripadnici
tajne policije. Osobni Hitlerovi povjerenici. I što je najljepše, isprave su
već potpisane. Treba samo unijeti naša imena i
udariti pečat.
Malo je
premišljao, a onda je uzeo nalivpero i lijepim, čitkim rukopisom napisao
zahvalnicu gospodinu Baaru. Potpisao se punim imenom i prezimenom.
***
Emu je probudila
nečija gruba ruka koja ju je nemilosrdno tresla. Otvorila je oči i
ugledala nacereno lice vojnika. Kriknula je.
Aronu
se učinilo da čuje Emin krik. Pojurio je prema sobici, zgrabivši usput težak
svijećnjak. Slika vojnika nagnutog nad Emom probudila je u njemu iskonski,
divlji bijes. Spustio je svijećnjak na njegovu glavu.
-
Da spasiš janje,
treba ubiti vuka.
Nije ga ubio. Sjetio se razgovora o zatiranju
loze. Samo je čvrsto svezao čovjeka.
Pomogao je Emi
da se obuče i potrčali su na glavni izlaz. Sjetio se motocikla. Ključ je bio u
bravi. Zajahali su motor i krenuli. Vozio je prema švicarskoj granici. U
slobodu. Osjećao je Emino tijelo. Grijalo ga je i dalo mu snagu.
Toliko su puta uspjeli pa će uspjeti i
ovaj put. Njihova nerođena djeca su ih čekala.
Marija Juračić
Priča je izašla u zbirci Oksimorona-
„Putovanje nakraj noći“
1.
Putovanje
nakraj noći – Oksimoron, el. Zbornik
Primjedbe
Objavi komentar