Franko Lohajner na maglovitoj stazi Kupresa

 Vojnici od terakote

Helga je promatrala svoje učenike. Pisali su test iz povijesti. Mnoga pitanja odnosila su se na djetinjstvo i ratne uspjehe čelnika države, jer on je bio uzor mladom naraštaju. Mogla je isto tako gledati kroz prozor. Znala je da nitko neće prepisivati, jer se takva vrsta krađe kažnjavala izbacivanjem iz elitne škole u neku manje zahtjevnu, a rijetke prekršitelje bi njihovi prijatelji redovito prijavljivali, jer se sustav ocjenjivanja nije vršio samo prema savladanom gradivu, nego i usporedbom jednog učeničkog rada s drugim. Tako bi uvijek netko bio negativno ocijenjen samo zato što su ostali pokazali više znanja od njega.

Ponosila se svojim razredom, tim lijepim, njegovanim, mladim ljudima. Jedino ju je Dean zabrinjavao. Činilo joj se da nešto skriva. Prolazeći kraj zida školskog dvorišta, slučajno je čula kako nekome govori da su tolike zastave, koje sada vijore glavnom ulicom, čisto razmetanje, a ne odraz domoljublja i da se novac mogao bolje utrošiti, možda onima s druge strane rijeke pomoći u obrazovanju.

Druga strana rijeke nije bila druga država, nego zabranjeni dio iste države. Tamo su slali one koji se nisu prilagodili režimu. Za lijepa vremena mogla je u daljini nazrijeti visoke, tamne  zgrade koje kao da su lebdjele iznad rijeke koja ih je dijelila od njezinog čistog, uređenog svijeta i kojom su stalno patrolirali policijski gliseri.  

Sviđao joj se taj mladić i nije joj bilo drago što je čula njegove riječi. Znalo se dogoditi da netko namjerno u javnosti provocira neprimjerenim govorom i ako onaj tko se nalazio u blizini ne bi prijavio govornika, sam bi stradao. Nastavi li tako, morat će ga prijaviti školskim vlastima. Ako to ne učini, izgubit će sve dosadašnje privilegije koje joj kao nastavnici povijesti pripadaju. Neudata, dvadesetpetogodišnja nastavnica koristila je jednosoban stan u krugu škole, besplatan ručak u školskoj menzi, slobodno korištenje povijesnog dijela školske biblioteke na čijim se urednim policama nalazilo gotovo tisuću knjiga koje su svjedočile o zadnjoj pandemiji i posljednjem užasnom ratu u kojem je nestalo tri četvrtine čovječanstva i u kojem je njihov doživotni predsjednik odigrao spasonosnu ulogu.

Privilegiju pisanja knjiga imali su odabrani pisci iz Agencije za čuvanje istine i čistoće naroda. Čip u njenoj nadlaktici počeo joj je lagano smetati. Smetala joj je i obveza mjesečnog prijavljivanja ginekologu koji joj je izdavao potvrdu da nije zatrudnjela i da nije abortirala.

Prije dva tjedna pozvao ju je čelnik Ureda za demografiju i obitelj i otvoreno joj rekao da se od nje očekuje da zasnuje obitelj, jer je obitelj osnovna ćelija svakog pravednog i moralnog društva, te ako sama nije sposobna naći nekog dobrog domaćina i supruga, oni će joj pomoći da ga nađe. Neka razmisli o dobrobiti koju donosi brak: veći i luksuzniji stan, napredovanje u karijeri, plaćeni godišnji odmor u nekom državnom ljetovalištu... Posebno kada dođu djeca.

„A kako će doći djeca, ako se ne udate i ne zatrudnite?“ rekao joj je taj debeljuškasti čelnik lascivno je gledajući iznad svojih okruglih naočala. Uvijek ju je tako gledao, ali nikada nije nešto pokušao, jer su propisi o odnosima među spolovima bili strogi.

„Vi ste vrlo lijepa žena“, nastavio je kao da se zabavlja“, sada još izazivate divljenje muškog dijela populacije. No za koju će vas godinu percipirati prestarom i pitat će se koji je vaš nedostatak. I vaš će posao doći u pitanje. Načinom vašeg života šaljete lošu poruku mladima. Postoji opasnost da se požele ugledati na vas, živjeti slobodnim, možda čak razuzdanim životom.“

Helga nije osjećala potrebu biti razuzdana. Stroga i ozbiljna, s urednom frizurom, u punđu začešljane kose, uvijek u klasično krojenim, sivim kostimima djelovala je smireno i potpuno posvećena svom poslu. Predmet koji je predavala nije zadirao duboko u prošlost, nije imao ničeg istraživačkog ni dvojbenog u sebi. Predavala je ex katedra, uglavnom tumačeći zgode iz posljednjeg rata u kojem je glavna povijesna ličnost bio trenutni  i stalni vođa države. Znala je lijepo pripovijedati pa su je učenici rado slušali, a onda jednostavno reproducirali njezine riječi. I sada taj Dean unosi nemir u njezin ustaljeni život. Sumnja joj se uvukla u misao. Možda je dobio zadatak da provjeri njezinu lojalnost režimu. Možda nije dovoljno glasna u izražavanju svoje privrženosti. Ne naglašava svoje domoljublje, ne pljuje na osuđene i protjerane članove društva, mrzitelje svega što njoj njena država znači.

Kada su Anu, profesoricu književnosti protjerali na drugu stranu rijeke, jer se usudila, mimo školskog programa, tumačiti nekakvu Anu Karenjinu, javno je pokazala tugu. Ana je neko vrijeme bila u kućnom pritvoru podvrgnuta ispitivanju. Helga se nejasno sjećala kako su u njenom djetinjstvu javno palili knjige i nije joj bilo jasno kako se ta knjiga mogla provući kraj zabrana, strogih kazni i, da, kraj opće histerije građana koji su sve to bučno odobravali pa je i ona pljeskala svojim malim ručicama, iako nije shvaćala o čemu se tu zapravo radi.

Tako je čamac obalne straže preveo Anu na drugu obalu. Ništa nije smjela ponijeti sa sobom. Ništa osim odjeće koju je imala na sebi. Prethodno ju je pregledao ginekolog da utvrdi, nosi li u svojoj utrobi dijete, jer dijete ne bi smjelo biti osuđeno na progonstvo. Društvo je prema djeci humano i neće ih izložiti stradanju i neimaštini. Da je Ana bila trudna, čekala bi u luksuznoj bolnici zatvorenog tipa da rodi, a onda bi je prognali bez djeteta, kako bi se dijete moglo odgojiti u zdravoj i humanoj sredini. Rubom misli Helga je pomislila da se nešto slično moralo dogoditi njezinoj majci koju nikada nije upoznala. Od kada pamti nalazila se u raznim odgojnim ustanovama. Krotka i mirna po prirodi, obavljala je svoje zadatke bez pogovora i kada su joj rekli da mora postati profesorica povijesti, ona je postala profesorica povijesti.

 

Počela je pratiti što Dean radi, s kime se druži. Činila je to diskretno pazeći da ga ne gleda otvoreno, jer bi njezine poglede taj sedamnaestogodišnjak mogao krivo protumačiti. No često bi sjela u blizinu grupe učenika u kojoj je on bio praveći se da čita neki bilten. Nadala se da će se grupa toliko naviknuti na njezinu blizinu da će je prestati primjećivati. No njihovi su glasovi u tim situacijama postajali tiši, a Dean ju je u razredu počeo gledati na neki čudan, rekla bi, zabrinut način. Zato se nije iznenadila kada joj je pokucao na vrata kabineta i ušao pod izgovorom da je želi pitati o literaturi o djetinjstvu predsjednika države. Izdiktirala mu je popis literature hvaleći dotičnog, koji je bio pravo čudo od djeteta, znajući da se svaka izgovorena riječ i svaki njihov pokret snima. Svuda su bile postavljene kamere namijenjene sigurnosti. Znala je da su i u njenom stanu, ali se nikada nije potrudila potražiti ih. Jedino je pretražila kupaonicu i uvjerila se da je u njoj potpuno sama.

Dean joj se zahvalio i jednostavno izašao.

Pogled joj je pao na mjesto na kojem je Dean zapisivao popis literature. Na stolu je ležao list papira. Nije bio prazan. Na njemu je ostalo nešto zapisano. Protrnula je od straha. Brzo je podigla papir praveći se da ga odlaže na hrpu praznih papira. Uzela je snop papira i izašla iz kabineta. Običavala je nositi papire sa sobom, jer se u prirodi najbolje pripremala za nastavu. U grlu joj je tuklo. Otišla je na obalno šetalište i sjela na žal. Uzbuđena i uplašena čitala je: „Nogometna utakmica. Lijevi ulaz. Danas.“

„Zaboga, što si taj momak umišlja? Zove me na spoj? O čemu se radi? Jasno da neću otići.“ Napravila je barčicu od papira. Znala je da riskira, ali u nekom ludom nastupu odvažnosti pustila ju je niz rijeku.

 

Ipak je otišla. Nogometna utakmica između dvije gradske momčadi održavala se na raskošno uređenom stadionu. Kupila je kartu, jer nije spadala u povlaštene državne službenike koji su imali besplatna sjedišta na tribinama. Čim je prošla kroz vrata, ugledala je Deana koji joj je dao znak da pođe za njim. Sjeli su jedno do drugoga. Mladić je šutio, a njoj je bilo neugodno. Smatrala je da je neprilično ovako se sastajati sa svojim učenikom. Činilo joj se da na njoj počivaju oči mnogih stražara koji su budno motrili gledatelje. Htjela je ustati i otići, ali se bojala da bi Dean mogao potrčati za njom i još više privući pažnju ljudi.

„Imam poruku od Ane“, šapnuo je ne gledajući je. Ukočila se. Ana joj je bila draga prijateljica, ali sama je kriva za ono što joj se dogodilo. “Što sad ona hoće od mene?“ pitala se i šutjela.

„Trebaju joj lijekovi. Antibiotici.“

„Pa kako da ja dođem do njih? Ja ni ne znam gdje se oni nalaze“, jedva je šapnula.  

Utakmica je počela, a s njom i zaglušna buka navijanja. Činilo se da inače tiho stanovništvo navijanjem oslobađa neku silnu potrebu za izbacivanjem nakupljene napetosti. Pomislila je da sanja, da je Dean po nekoj direktivi navlači na tanak led i ako pristane da će se odnekud pojaviti policijski agenti i odvesti je na ispitivanje. S tih se ispitivanja ljudi rijetko kada vraćaju. Zastrašivala ju je spoznaja da ljudi jednostavno nestaju i nitko se ne usuđuje pitati za njih, a njihove obitelji u javnosti šute. Ne spominju ih i nitko za njih ne pita. Kao da nikada nisu postojali. Nije htjela o tome misliti. Njen je život uređen i ne želi ga mijenjati. Doduše, još se nije udala, ali nije to nerješivo. Ako sama ne nađe partnera, naći će joj ga „Agencija za sklapanje braka“ gdje će biti pozvana kada navrši dvadeset šestu godinu. Posao joj nije težak. Djeca su poslušna. Malo je umorna od pričanja uvijek istih priča, od nedjeljnih odlazaka na mise sa čijih oltara grme krijepost i politika, od predstava posvećenih vođi države, ali živi dobro. Ništa joj ne nedostaje. Čak nekoliko sati tjedno smije koristiti internet u kontroliranim uvjetima. Tada obično čita o cvijeću i pticama. Ni sama ne zna zašto je toliko zanimaju ptice. Jednom je pomislila da je to zbog njihove slobode da lete kuda žele. Nema za njih granica. A onda se uplašila svojih subverzivnih misli i pomislila da je dobro da postoje granice, jer one su tu da je štite od pokvarenog i opasnog vanjskog svijeta.

U stvarnost ju je vratio Deanov glas:

„Život Aninog djeteta je u vašim rukama. Nađite to što traži i donesite sutra pred zalazak Sunca na ono mjesto uz rijeku gdje ste čitali moju poruku.“

„Pa on me je slijedio“, pomislila je,“ sve je to provokacija, iskušavanje moje lojalnosti. Odbit ću ga i prijaviti vlastima, a onda ćemo se zajedno smijati njegovoj zamci.“ Htjela mu je reći da ne dolazi u obzir da išta napravi, ali stolica do njezine je bila prazna.

 

Te noći je malo spavala. Nije znala kako postupiti. I kako je to Ana dobila dijete? Nije li ga neodgovorno roditi izvan ovog sigurnog, uređenog svijeta? Lijek nije mogla ukrasti zbog sveprisutnih kamera. Mogla ga je samo dobiti.

Ujutro rano javila se školskom liječniku i rekla da je cijelu noć imala visoku temperaturu, da je boli u predjelu bubrega, ali da ne može izostati s nastave, jer ide kraj godine, bliže se važni ispiti kada će najbolji učenici pred samim predsjednikom države pokazati što su naučili o stvaranju predrage domovine i o njegovom doprinosu pobjedi, pa zato ona nema vremena za medicinske pretrage. Na kraju je dobila kutiju snažnog antibiotika.

Pred zalazak Sunca sjedila je na žalu. Stotinjak metara dalje vidjela je Deana koji se zabavljao bacajući plosnato kamenje u vodu u igri žabice.

„Ja sam Bastijan“, trgnuo ju je glas  visokog, vitkog muškarca koji je sjeo pored nje,“imate nešto za Anu“, nastavio je pozorno je promatrajući toplim, smeđim očima koje su je zbunjivale. Činilo joj se da su istovremeno i blage i opasne, ozbiljne i mangupske. Malo je znala o mangupima, jer je vrckav, duhovit, dvosmislen govor skoro potpuno nestao iz javne uporabe. Nije bio poželjan, jer bi stalno netko nešto krivo shvatio pa su pritužbe postale svakodnevne. No kada su vlasti počele kažnjavati i tužitelja i tuženika, svi su počeli paziti što govore. Nije znala što je ludus, što je kalambur, simbol, ironija.

„Avanturist ili provokator“, pomislila je i kao hipnotizirana pružila mu kutiju s tabletama.

„Sad će skočiti na mene tajna policija. Nahrupit će sa svih strana“, uvukla je glavu među ramena, ali ništa se nije dogodilo. Čovjek je zahvalio i otišao. Ispod vjeđa gledala je za njim. Hodao je gipko, nehajno.

 

Prošlo je nekoliko dana, a onda se dogodilo. Rano ujutro, pred sam izlazak Sunca, zalupali su joj na vrata. Pogledala je kroz prozor i vidjela dva čovjeka u odori tajne policije. Nikad joj nije bilo jasno zašto se zovu tajna policija kada nastupaju javno pa su čak odorama obilježeni.

Ogrnula se kućnim ogrtačem i otvorila vrata. Sledila se pred njihovim ozbiljnim licima. Bez ikakvog uvoda zatražili su da im pokaže kutiju antibiotika.

„Izdana sam“, pomislila je,“ Bože, izdali su me.“

„Popila sam ih“, promucala je neuvjerljivo.

„Dajte, gospođice, možete vi to i bolje. Niste u dva dana popili lijek koji vam je trebao trajati sedam dana“, hladno je govorio krupniji od dvojice.

„Nešto sam popila, a ostatak mi je pao u wc školjku. Gadilo mi se to dirati pa sam pustila vodu“, govorila je pokušavajući glasu dati čvrstinu.

„Ah, tako“, nasmijao se drugi, nizak, crvenokos i pjegav muškarac,“ upišite vašu izjavu u ovaj formular i potpišite.“

Drhtavom je rukom napisala i potpisala izjavu. Obojica su zahvalila i jednostavno otišla.

Dan je protekao uobičajenim ritmom, večer se spustila neprimjetno. Zagasite boje spustiše se na vrt ispred kuće. Još malo i ugasit će se sva svjetla. Naređenje vlade. Energija je dragocjena i valja je štedjeti, a i pticama svjetlost smeta.

Sjela je kraj otvorenog prozora i uživala u bojama. Visoko gore u zraku još je vladalo svjetlo. Imala je razloga za zabrinutost, ali nije željela kvariti ljepotu ove tihe večeri. Silom je tjerala od sebe misao da će uskoro navršiti dvadeset i pet godina, a još ništa nije dala zajednici. Nije se  udala, a ni dijete nije rodila. Osjećala je ona mnoge muške oči na sebi i mogla je birati, ali nitko iz njezine sredine nije ju privukao. Ako bude morala, zamolit će nastavnika tjelesnog da joj postane suprug. Čovjek ima četrdeset godina, ugodna je karaktera, a nedavno mu je umrla supruga. Djeca su mu već odrasla i s te srane ne bi smjelo biti nikakvih prepreka.

„Ostanite sjediti i nemojte vikati“, prestravio ju je tihi muški glas, a jedna se ruka ispružila iz tame i uhvatila je za ruku kroz otvoren prozor. I da je htjela ne bi mogla izustiti riječ. Grlo joj se stisnulo i spriječilo da srce izleti iz svoje šupljine.

„Ne bojte se. Neću vam nauditi“, prepoznala je Bastijanov glas.

„Izdali ste me! Vi ste me izdali! Bila su ovdje dvojica iz tajne policije!“ skoro je povikala, a čovjek joj je dao znak da bude tiša.

„Nitko vas nije izdao. Sumnjivi ste im već neko vrijeme. Analizirali su odvod iz vaše šahte i nisu našli tragove antibiotika. Ujutro će vas odvesti u radni logor. Potrebna im je radna snaga, a na vaše mjesto već je primljena nova, mlađa nastavnica.“

Vidjevši da ga gleda široko otvorenim očima, ublažio je ton svog glasa:“ Morate poći sa mnom. Nama ste potrebni takvi kakvi jeste.“

„A tko ste to vi? Kuda me želite odvesti?“ pitala ga je sumnjičavo.

„Neću vam lagati. Tamo preko rijeke nije ni sigurno ni lagodno, ali tamo ste slobodni. Ovdje će vas već sutra tjerati da za nekim strojem dvanaest sati dnevno zaradite obrok i spavanje u zajedničkoj spavaonici s još tridesetak žena. Bez nedjelja i praznika koji se ovdje tako izdašno slave.“

„Lažete mi. Mi smo humano društvo. Nikoga se kod nas ne iskorištava.“

Bastijan se nasmijao posprdno: “Što mislite, tko je napravio vaše cipele, vašu haljinu, tko proizvodi hranu koju jedete? Tko izrađuje vaše češljeve, ukosnice, vašu finu posteljinu? Gdje su otišli svi nestali koje ste poznavali? Neke od njih možda sutra opet sretnete… ako nisu odbačeni na neko grobište kao nekorisna roba. Nemate izbora, Helga. Ili ćete riskirati i poći sa mnom ili ćete i vi biti jedna od nestalih.“

Šutjela je zaronivši duboko u njegove oči. Sjetila se očiju  onog krupnog policajca i tek sada shvatila da je u njima bilo neke zluradosti na koju se tada nije obazirala.

Ne zna što ju je pokrenulo. Možda su sve duboko pohranjene slutnje i pitanja koja je gurala u podsvijest izašle na površinu i ubrzale njezinu odluku. Nikoga ne ostavlja, nitko za njom neće tugovati. Roditelje ne pamti, braće nije imala. Bastijan joj je rekao da se obuče praktično, a nešto rublja i komad zimske odjeće neka zaveže u običnu plastičnu vreću. Poslušala je bez riječi. Izašla je u dvorište i stala pred njega sa zavežljajem u rukama. Bastijan ju je bez riječi čvrsto uhvatio za ruku pa naglo nekakvim oštrim instrumentom zarezao kožu na njenoj nadlaktici i izvukao ugrađeni čip. Položio ga je oprezno na prozor i šapnuo:

„Sada vas nitko ne može slijediti.“

 

Krajolik je utonuo u potpun mrak kada su dvije sjene tiho promicale ulicom priljubljene uz zidove kuća. Muškarac je nosio zavežljaj i kretao se prvi. Nekoliko puta je povukao ženu u nekakav zaklon dok policijski automobil ne bi kliznuo pored njih.

Odveo ju je na rijeku i zagazio u vodu. S obale je povukao nekakvo kvrgavo, razgranato deblo i rekao ženi da se uhvati za njegove grane.

Farovi policijskih čamaca sjekli su vodu i prelazili preko debla koje je mirno plutalo na površini. Helga bi uvijek pred svjetlošću zavlačila glavu duboko ispod granja. Ponekad su joj samo oči virile iznad površine. Usprkos ljetu, voda je bila hladna. Poželjela je zaplivati i što prije se domoći druge obale, ali čvrst stisak Bastijanove ruke na njenoj mišici sprječavao ju je da učini takvu ludost. Deblo je plutalo nizvodno, a Bastijan ga je metar po metar usmjeravao ka drugoj obali. Činilo joj se da je satima u vodi kada je konačno osjetila čvrsto tlo pod nogama. Imala je dojam da su joj se noge pretvorile u tijesto. Bastijan joj je pomogao da izađe na obalu. Zastali su iza nekog velikog kamenog bloka. Pretpostavljala je da se tu nekad nalazila luka. Nekoliko srušenih kamenih bitvi potvrđivalo je njenu misao, ali nigdje nije bilo ni jedne barke.

Bastijan joj je dao znak da bude tiha. Iz čvrsto svezane najlon vreće izvadio je njezinu suhu odjeću i glavom pokazao da se presvuče. Okrenuo joj je leđa, skinuo svoju mokru majicu, ižmikao je i nanovo navukao. Primijetila je kako mu mišići poigravaju, a sama je jedva uspijevala drhtavim rukama navući suhu odjeću.

„Još nismo sigurni“, šapnuo joj je, “ovdje se sukobljavaju bande. Najgori ljudski otpad. Ubit će zbog para cipela, cijelih čarapa, a ako te ostave živom, prodat će te onima od kojih si pobjegla. Stalno budi uz mene. Srećom je noć mračna i ne očekuju nas. Zavlače se u jazbine, jer se boje jedni drugih.“

Kimnula je glavom nesposobna misliti. Svoju je sudbinu tako brzopleto predala u ruke tom nepoznatom čovjeku i mora mu vjerovati.

Krenuli su pognuti držeći se tamnih zidova polusrušenih zgrada. U jednom joj se trenutku učinilo da se iza vrata, izvaljenih iz vratnica jedne ruševine,  pomakla neka sjena, ali ništa se nije dogodilo. Negdje u daljini začula su se dva pucnja i netko je životinjski kriknuo. Bastijan je primio Helgu za ruku i potrčao. Pred njima se otvorio velik, pust trg. Trčali su preko njega. Čuli su nekoliko uzvika iza sebe, ali se nisu obazirali. Na kraju trga, na ulazu u usku, mračnu ulicu stajao je krupan čovjek s mačetom u ruci. Zakoračio je u stranu i promrmljao:

“Bilo je vrijeme. Već sam mislio da nećete stići.“ Krenuli su oprezno za čovjekom, a Helgi se činilo da ih iz ruševina prati nekoliko pari pažljivih očiju. Umor ju je doveo u stanje ravnodušnosti u kojem je posve nestalo straha i nelagode. Samo se je željela negdje ispružiti i zaspati.  

Nakon gotovo pola sata hoda po mračnim ulicama uz napola srušene zgrade i pokušaja napada manje grupe očajnika, ušli su u neku staru, oronulu kuću po čijim je vlažnim zidovima rasla mahovina. Korov je puštao svoje pipke i rastao iz kamena.  Drvene stepenice koje su vodile na kat, nisu obećavale sigurnost. Daske su bile natrule, ograda klimava. Ipak, pošli su na kat oprezno, nogom iskušavajući svaku stepenicu. Čovjek ih je doveo u neku veliku prostoriju čija su okna bila zakucana daskama. Klimav krevet s posteljinom sumnjive čistoće stajao je u kutu. Čovjek se na trenutak izgubio, a Bastijan je sa sebe skinuo mokru odjeću i objesio je na konop razapet između dva zida. Helga nije vjerovala svojim očima da se taj gotovo nepoznat čovjek skida gol pred njom pa se okrenula u stranu. Čula je kako je krevet zaškripao kada se bacio na njega i uskoro se u sobi čulo samo njegovo ravnomjerno disanje. Izvadila je svoju mokru odjeću iz vrećice i  objesila je kraj Basijanove odjeće. Krupni čovjek se vratio s bokalom čiste vode i bez riječi izašao iz sobe. Helga je popila malo vode, a s ostatkom je oprala lice i ruke. Kosa joj je bila mokra, ali nigdje nije bilo ničega u što bi je mogla obrisati. Na trenutak je poželjela leći kraj Bastijana, ali je sjela u klimavu fotelju. Pomislila je na svoj uredan, lijep stan, na hladnjak pun delicija, na svoju svilenu pidžamu, na mirišljavu kupku, laganu muziku s radija… „Što sam to učinila!“ pomislila je,“ zar sam  posve poludjela? Hipnotizirao me je ovaj čovjek. Luda sam. Potpuno luda.“ Uskoro je zaspala.

 

Svjetlost se igrala na njezinim vjeđama. Okrenula je glavu želeći je izbjeći, ali ju je preplavilo naglo blještavilo pa je polako otvorila oči. Bastijan je otvorio prozore pa se soba kupala u suncu. Nešto je doviknuo nekome u dvorištu, a onda joj se nasmiješio: „Čeka nas dug put, mlada damo, ali najgore je ostalo iza nas.“

Na sebi je imao svoju sada suhu odjeću, ali ona nije mogla zaboraviti kako se jednostavno skinuo pred njom kao da su oduvijek intimni, ili kao da su stari, prekaljeni ratni drugovi koji bez predrasuda sve međusobno dijele. Zacrvenjela se, a on ju je upitno i pomalo mangupski pogledao. Uto su se otvorila vrata i čovjek, kojeg je Bastijan nazvao Karlo, donio im je dvije šalice vrućeg čaja od mente.

„Teško nam je s hranom“, napomenuo je kao da se pravda. Noću malo ribarimo, vrtovi su nam žedni, jer dugo nije kišilo.“

Helga mu se zahvalno nasmiješila i popila nezaslađeni napitak.

 

Krenuli su. Prolazili su pored manjih kuća s vrtovima u kojima je Helga uočila uglavnom starije ljude. Neki su bili naoružani, ali nisu obraćali pažnju na par koji je prolazio.

Kuće su se prorijedile i uskoro su ih ostavili daleko iza sebe. Šuma, proplanak pa opet šuma smjenjivali su se pod njihovim nogama.

Hodali su cijeli dan. Na malom izvoru su se osvježili i krenuli dalje. U sumrak su zastali na rubu neke livade. Helga je prvi put u životu osjetila glad. Divlju, vučju glad. Gledala je oko sebe nastojeći pronaći neku biljku koju bi mogla pojesti. Ugledala je nekoliko tratinčica i strpala ih u usta. Dosta je znala o biljkama teorijski, ali nije bila sigurna, bi li ih mogla prepoznati u prirodi. Bastijan se izgubio negdje u grmlju i uskoro se vratio s punim dlanom šumskih jagoda. Pružio joj je male, zrele plodove rekavši:“ Pojedi sve. Ja sam se već pogostio.“

Nikada joj jagode nisu tako prijale. Sjela je na zemlju i jezikom uz nepce pritiskala jednu po jednu i uživala osjećajući kako joj se sladak sok razlijeva ustima. Bastijan je sjeo kraj nje i privukao je u naručje.

„Pokušaj spavati“, rekao joj je,“ noći znaju biti hladne. Krećemo čim Sunce izviri.“

Jutro je obećalo lijep dan. Blag povjetarac njihao je trave i nije bilo prevruće. Oko podneva stigli su na odredište - maleno naselje opasano zidinama. Most je bio spušten. Helga je prvi put vidjela kako u stvarnosti izgleda žitno polje, stabljika krumpira, plod rajčice… Zadivljeno se okretala oko sebe trčkarajući za Bastijanom koji je krupnim koracima grabio prema gradu. Na malom trgu igrala se grupa glasne, musave djece. Zamijetila je da im odjeća nije najčistija. Djeca su se smijala i naganjala nekakvu krpenu loptu. Neka su bila bosa. Nekoliko žena izvlačilo je vodu iz bunara i nosilo je u vjedrima. Radoznalo su pogledale došljake i vedro ih pozdravile. Iz jedne kućice čula se pjesma. Djevojački glas je pjevao, a muški mu je iz drugog dvorišta odgovarao. Primijetila je da su kuće oronule, neki zidovi napola nagoreni, ali osjećala se brižljiva ruka stanovnika. Neka su drvena okna i ulazna vrata bila prebojana, ponegdje se vidio nanos cementa koji je trebao nadomjestiti nedostajali kamen, a male su okućnice bile pune cvijeća i povrća.

Odjednom je začula radostan povik i ugledala Anu kako joj trči ususret. Nije se ni snašla, a već se našla u Aninom čvrstom zagrljaju.

„Dođi, dođite! Vikala je uzbuđeno,“ sigurno ste gladni.“

Uvela ih je u stražnji ulaz oveće zgrade na kojoj je pisalo – Škola.

Bilo je očito da ih je očekivala jer je stol u maloj kuhinji bio prostrt, a u peći je još tinjala žeravica. Helga je podigla obrve, a Ana je čitajući joj misli, kratko rekla:“Nema struje.“

„Kako nema struje?“ začudila se Helga dok joj se u nosnice uvlačio fin miris kokošjeg mesa i pečenog krumpira,“zar nemate radio, televiziju, internet? Kako živite bez toga?“

Bastijan i Ana su se pogledali pa prasnuli u smijeh.

„Ne boj se, prijateljice moja“, položila je Ana dlan na Helginu ruku,“ sve ćemo imati, jer mi vjerujemo u znanost. Nije nam lako, jer ovaj grad je bio posve urušen kada smo došli,  zapaljen i opljačkan u posljednjem ratu do zadnje žlice, ali nešto smo baštinili, nešto što Uređeni nisu  smatrali vrijednim pažnje.“

Helga je shvatila da Ana Uređenima naziva društvo koje je tako nerazumno brzo napustila. Pobjegla je, a da možda nije ni bila ugrožena.

Kao da joj čita misli, Ana je nastavila:“ Nemoj misliti da te je među Uređenima čekala budućnost. Naslijedili su sve što su im generacije prije njih ostavile, ali oni su pljunuli na sve to i vrijeme počeli računati od njihovog doba. Sustavno su zatupljivati i iskorištavati narod. Posebno su pljunuli na znanost misleći da će moći imati monopol nad njom, ali, draga moja, na polju kukolja teško se probije klas pšenice. Znaš li da su prije ovog rata, zahvaljujući razvijenoj tehnologiji, liječnici mogli na daljinu operirati ljude, da su mogli izraditi repliku organa koji je zatajio. A vidi sada. Ljudi im po bolnicama umiru od sepse…Znaš, kada su stari znanstvenici umrli, našli su se u problemu. Ti nisi nikada čula za Zlatni grad, onaj u kojem žive čelnici Uređenih. Vjeruj mi, Zabranjeni grad kineskog cara je mala beba prema ovom gdje sa svojom svitom živi doživotni predsjednik Uređenih. A dio države iz koje si došla je privid demokracije i dobrog života i ubrzo će se urušiti i ostat će samo vojnici od terakote. Oružje koje su dobili je još uvijek oštro,  ali vojnici su mrtvi.“

Vidjevši da profesorica povijesti ne razumije o čemu ona govori, upitala ju je direktno:“ Reci mi, što si ti naučila svoje učenike?“

Zatečena pitanjem, Helga je zaustila nešto u obranu svog posla, ali je ušutjela shvativši koliko je sati utrošeno na učenje priča o prošlom ratu i podvizima doživotnog predsjednika. No nije se htjela lako predati pa je prkosno izustila:

„A tvoje dijete? Nemate ni antibiotika, a to je blagodat znanosti.“

„Nemaju ni oni“, odvratila je Ana,“ zato ga štede pa rogobore protiv njegove učinkovitosti. Ne znaju ga proizvesti, jer su ljude potpuno zatupili i čudim se da si ga ti dobila. Inače, nemam dijete i antibiotik je bio za jednog dečka iz grada. Lagala sam ti, moja prijateljice, jer ti inače ne bi reagirala. Nisam htjela da provedeš život u staklenoj kutiji u kojoj vlada savršen, sterilan red, u kojoj nema strasti, iznenađenja, ljubavi, ni prave ljudske odgovornosti koja uči da odaberemo između dobra i zla. Možda ti ovdje neće biti dobro, ali imat ćeš život. Slobodna si u društvu u kojem nema povlaštenih. I onaj sramotan čip kojim si bila žigosana poput rasplodne krave skinut je s tebe.“

Bastijan je cijelo vrijeme šutio, a Helga nije znala što bi mogla odgovoriti.

Ana joj je pokazala njenu sobu, malu, urednu prostoriju, skromnu kupaonicu pa se Helga osvježila i sišla na objed. Zbunjivalo ju je sve što je vidjela i slušala. Činilo joj se da je do sada živjela u nekakvom jajetu, a sad je opna tog jaja puknula i ona se našla u svijetu u kojem odjednom svi govore što žele, a nitko ih za to ne prekorava.

Nakon objeda Ana ju je odvela u školsku knjižnicu. Nekoliko djevojčica je sjedilo za stolom i nešto pisalo. Veselo su joj se nasmiješile i vratile svom poslu. Ogledala se oko sebe.

Na tamnim, drvenim policama stajale su knjige. Neke je vlaga načela, neke su korice na sebi nosile žute pečate, neki su listovi bili slijepljeni, neki nagoreni. Helga je oprezno uzimala knjige i čitala naslove: Dostojevski, Balzac, Jesenjin. Pročitala je pjesmu. Svidjela joj se. Govorila je o nekom mangupu, svađalici i pjesniku širokog srca. Nastavila je čitati njegove pjesme i toliko ju je osupnuo i ne neki čudan način privukao da nije ni primijetila da je ostala sama. Ana i Bastian su se neprimjetno povukli, a i djevojčice su ubrzo napustile prostoriju. Pokušala je zamisliti čovjeka koji je pisao te stihove. Onda joj je pogled pao na Anu Karenjinu, knjigu zbog koje su Anu osudili na izgnanstvo. Uzela ju je oklijevajući kao da se boji da će neko strašno biće iskočiti iz knjige. Nije se dogodilo ništa. Sadržaj ju je zaintrigirao pa odluči da će se knjizi vratiti. Previše je izazova ležalo oko nje zapisano na tim starim papirima.

Nikola Tesla - razni izumi i nacrti – čitala je naslov jedne knjige. Uzela je knjigu oprezno, okretala list po list. Nikada prije nije razmišljala od kuda stiže energija u njezin stan. Imala je nešto što je dobivala okretanjem sklopke ili pritiskom na neku tipku, ali kako se sve to odigrava, kako iz snage vode, topline Sunca ili ugljena nastaje energija, o tome nikada nije razmišljala niti se od nje očekivalo da posjeduje takva znanja.

Onda je na jednoj polici pročitala naslov Povijest, napisan velikim tiskanim slovima. Na trenutak je pomislila da će tu pisati nešto o čemu je sve znala - o životu doživotnog predsjednika, ali njega među tim knjigama nije bilo. Knjige su nosile njoj strane naslove pa ih je počela otvarati jednu za drugom gledajući priložene fotografije i čitajući iz svake ponešto. Nosile su čudne nazive: Herodot - Povijest, Plutarh – Veliki Grci i Rimljani, Cezar – Galski rat, Kale – Povijest civilizacija…

Čitala je i čitala. „To su riječi onih koji su živjeli mnogo prije našeg vremena, to su zapisi koji su trebali biti izbrisani iz kolektivne svijesti naroda“, mislila je,“ to su znanja do kojih nisam imala prilike doći…Trebala sam postati vojnik od terakote. Mrtva. Neučinkovita. A zbog koga? Zbog nekog tipa koji se nametnuo silom, zbog njegove slave.“

Glava ju je zaboljela od količine spoznaje koja je naglo u nju nahrupila pa nije ni shvatila da se spustio sumrak i da već teže čita. Trgnuo ju je Bastijanov glas:

„Profesorice, čini mi se da ćete mnogo zanimljivih stvari pričati vašim učenicima. Znate, ova su djeca zahtjevna. Vole doznati nešto novo, ali traže izazovnu i zanimljivu nastavu. A i šalabahtere  će pisati. O vama ovisi hoće li zavoljeti povijest.“

Pogledala ga je vedro. Nije sumnjala da će uspjeti. Mora učiti zajedno sa svojim učenicima. Uvijek učiti i širiti znanje. Onda joj je zastao dah. U sobu je nahrupio Dean smijući se. Srdačno ju je zagrlio. Laknulo joj je kada je rekao da je njegova misija među Uređenima završena. Uspio je dovesti zadnjeg znanstvenika koji će znati osvijetliti njihov mali grad i povezati ih elektronički sa sličnim gradovima koji njeguju slobodu, znanost, a kojih je sve više.

 

Helga je osjetila Bastijanov pogled na sebi i taj joj pogled nije bio neugodan. Osjetila je kako se nešto u njoj oslobađa i raste pa se nasmijala glasno i upitala:“ Ima li tu negdje nešto za pojesti?“

Napisala Marija Juračić