ODABIR
Toga ljeta, 1986. godine, radila sam u istoj osnovnoj školi u kojoj i sada radim. Bila sam mlada i činilo mi se da je cio svijet moj, da se sva životna pitanja vrte oko mene.
Voljela sam svoj posao učiteljice, djeca su bila pitoma, roditelji spremni na suradnju i sve svoje znanje i sposobnosti usmjerila sam, ne svojoj karijeri, nego svom pozivu koji me je učio da djeci treba pomagati, otvarati im svijet, učiti ih dobru. No, kolikogod sam s djecom bila blaga i otvorena, toliko sam bila i zaigrana, pomalo tašta, prpošna i drska ukoliko mi netko ne bi bio po volji.
A veliki je grad pružao mnoge pogodnosti. Ljudi su se znali zabavljati. Posebno su bili popularni plesnjaci koji su već u devet sati uvečer vrvjeli mladim ljudima, jer zadnji tonovi žive glazbe trebali su utihnuti u pola noći.
Te večeri smo se moja prijateljica Iga i ja dugo pripremale za ples na terasi najvećeg gradskog hotela. Krevet u mojoj sobi je bio pun haljina koje smo isprobavale pred velikim ogledalom, šminkom smo jako, prema tadašnjoj modi, naglasile oči, a kosu tapirale tako da se činilo da udvostručenim volumenom lebdi oko glave.
Na kraju sam ipak obukla crnu, usku majicu i crne široke hlače kupljene negdje u Veneciji. Uvijek sam voljela nositi cipele s jako visokim petama pa sam tako i ove večeri naglo porasla za nekih dvanaest centimetara. Jedina boja na meni je bila neka čudna, dugačka, narančasta ogrlica koja je izgledala kao da je skinuta s kazališne zavjese. No, meni se sviđala. U to vrijeme nismo jurili za modom. Usuđujem se reći da je moda jurila za nama. Oblačili smo se originalno, individualno, odjećom smo naglašavali svoju osobnost i ukus.
Tada sam vozila neku malu Simcu pa smo se ja i Iga u velikom stilu dovezle pred sam plesni podij.
Te sam subote upoznala Boru Lazića. Sjedio je s nekolicinom prijatelja dva stola od našeg i nije skidao pogled s mene. Pogledala sam ga nekoliko puta i moram priznati da mi njegov pogled nije bio neugodan. Bilo je neke drskosti u njemu, ali i divljenja što mi je na neki način laskalo. Bio je on lijep, visok i vitak mladić, crne kose i crnih očiju. Godila mi je njegova pažnja, posebno kada je došao do našeg stola i zamolio me za ples. Sastav je svirao neku sporu, tužnu melodiju u molu, dominirala je truba, nad glavama nam se prosipala mjesečina, more se ljeskalo pred pogledom, noć stvorena za zavođenje. Osjetila sam kako me Boro privlači k sebi, osjetila sam miris njegovog losiona, a onda je on olabavio stisak kada je primijetio da sam se u neprilici ukočila.
Šutke smo otplesali taj ples, a onda je sastav zasvirao rock. Boro je bio dobar plesač, pa smo brzo uskladili korak i počeli izvoditi akrobacije, na što su se ostali plesači odmaknuli i pljeskanjem ruku udarali takt.
Što da duljim? Boro me je otpratio kući, htio me je poljubiti na rastanku, ali sam ga spriječila okretanjem glave na stranu. Ipak smo se dogovorili za sutrašnji sastanak nakon što meni završi nastava. Tada još nisam znala ništa o njemu. Nisam znala studira li, ili radi. Kasnije sam doznala da radi kao elektrotehničar u jednoj velikoj firmi.
Te sam noći malo razmišljala o sutrašnjem danu, ali sam se više bavila mišlju što ću obući, nego što će taj susret za mene značiti.
***
Boro me je čekao u točno ugovoreno vrijeme pred gradskom kavanom. Bio je zgodan i nasmiješen u ljetnom kaki odijelu i svježe obrijan. U ruci je držao crvenu ružu koju mi je uz naklon šarmantno pružio.
„Kavalir s ružom“, pomislila sam pomalo posprdno aludirajući na operu Rickarda Straussa, ali nisam rečenicu glasno izgovorila. Mislila sam da bi me Boro krivo razumio i da mu moja opaska ne bi bila po volji.
Samo sam se nasmiješila i uzela ružu.
Nisam mu još uspjela niti zahvaliti, a on me već obgrlio oko ramena i prisno, kao da se poznajemo godinama, rekao:
„Vodim te na ručak.“
Nisam odbila. Prepustila sam se njegovom vođenju, pomalo umorna i gladna.
Restoran u koji me odveo bio je skup, otmjen, s uniformiranim konobarima koji su gostu iz oka čitali svaku želju. Boro je naručio za oboje. Rekao je neka samo njemu prepustim izbor jela, da će mi se sigurno svidjeti. I svidjelo mi se.
Boro je pričao o raznim zgodama živo, zanimljivo, svoje je pripovijedanje pratio gestama pa me zaista zabavio.
Ovog sam puta na rastanku dozvolila da me poljubi, kratko i ovlaš, ali kada je njegova ruka poželjela istražiti neke dijelove moga tijela, brzo sam se odmakla i otrčala. Osjećala sam da mi se njegov pogled zalijepio za leđa i čula njegov tihi smijeh.
Izašli smo još nekoliko puta i uvijek bi mi donio neku sitnicu; obično je to bio cvijet, mala bombonjera, parfem. A onda mi je htio pokloniti naušnice. Tvrdio je da su jeftine, bižuterija, ali mu nisam vjerovala i nisam ih htjela primiti. To moje, za njega bezrazložno i tvrdoglavo odbijanje ponuđenog dara ga je povrijedilo.
„Dobro, kada ih nećeš, onda im nema života“, povikao je mrzovoljno i silovitom kretnjom bacio ih u more.
Nisam bila sigurna sviđa li mi se ili me plaši taj njegov čin.
Prema meni je Boro uvijek bio pažljiv, uslužan. Činilo mi se da mu je zaista stalo do mene. Pričao mi je o svojoj obitelji, patrijarhalnom načinu života što mi se baš nije sviđalo jer moj je otac uvijek uvažavao mišljenje moje majke Ane i ponekad mi se činilo da kod nas u kući žene vode glavnu riječ i bilo mi je nezamislivo da čak i majka mora poslušati odraslog sina, iako se s njegovim mišljenjem ne slaže.
Rekla sam to Bori, a moj se „kavalir s ružom“ samo nasmijao i rekao da bih se brzo navikla, jer je to tamo odakle on dolazi normalno ponašanje, tako je društvo ustrojeno i tako treba biti, tako se to prenosi s oca na sina.
“Dobro da imate struju“, nisam odoljela, a da mu ne kažem,“ jer ako je tvoj djed nije imao, ne moraš ni ti.“
Samo se nasmijao:“ Kada te odvedem tamo, sve će ti biti brzo jasno.“
Pomislila sam da me želi pozvati u goste, ali instinkt mi je govorio da on ne misli na to i pitala sam se koji mu je vrag došao. Nije valjda da misli na ženidbu? Pa nismo se još pravo ni upoznali i među nama se ništa nije dogodilo, osim poljubaca, koje je uvijek on počinjao.“
…
Dogodilo se iznenada, onako kako se važne stvari događaju u našem životu. Stala sam na ludi kamen i odjednom sam drugim očima vidjela svijet.
Stajala sam na obali zagledana u malu barku, koja mi se približavala iz one morske izmaglice, koja nije rezultat magle, nego rezultat isparavanja mora na jakom, jutarnjem suncu. Nisam se micala i nisam skretala pogled. Osjećala sam sudbinsku povezanost s tom barkom i čovjekom na njoj, kojega još nisam niti vidjela. Približila sam se posve kraju malenog pristaništa i činilo mi se da to nisam ja, da to netko drugi u meni očekuje tu barku i tog čovjeka.
Bio je mlad, lica ogrubjelog od sunca i mora, ravne, svijetle, izblijedjele kose. Oči boje olujnoga mora u sumrak, isticale su se na preplanuloj koži, tijelo očvrsnulo radom i stalnom borbom s morem i vjetrom.
Pristao je barkom uz kraj i bez riječi mi dobacio konop da ga privežem uz bitvu, kao da je to nešto najprirodnije na svijetu i kao da se već odavno dobro poznajemo.
Iskočio je spretno iz barke i pružio mi ruku: “Ivan“, rekao je jednostavno. „Ivan Sever.“
Uzvratila sam mu stisak, dok mi je cijelo tijelo drhtalo:
„Štefanija“, jedva sam promrmljala.
Ivan se nasmiješio i podigao svoj današnji ulov; zubaca ulovljenog podvodnom puškom.
„Idemo na ručak“, rekao je jednostavno.
Sjetila sam se kako je iste riječi izgovorio Boro kada me je odveo u onaj otmjeni restoran.
No, ovo je bilo drugačije. Ovaj me mladić pozivao na ručak koji je sam ulovio. Mora da nešto divlje, pećinsko nosim u sebi kada mi se taj poziv učinio daleko primamljiviji od onog Borinog. Krenuli smo bez riječi, a on me odveo do jedne ribarske kolibe nedaleko grada. Mala daščara bila je uredna, iako minimalno opskrbljena. Ivan mi je objasnio da tu ne živi, tu samo ljetuje, boravi obično mjesec dana prije nego će se vratiti u grad gdje upravo završava studij fizike i matematike.
Nikada nisam voljela matematiku. Naštrebala bih postupak ne shvaćajući zašto se baš tako postupa i ne razumijevajući što sam na kraju dobila, no Ivan mi je tako zaljubljeno pričao o svojem studiju da sam matematiku počela gledati u drugačijem svjetlu.
Pričao mi je o platonizmu u matematici, govorio da sve što mislimo da postoji, može i ne mora biti, ali matematika je logos koji postoji izvan svih svjetova, sama za sebe i sama po sebi i zato je ona kraljica svih znanosti, univerzalni zakon univerzuma.
Nisam ga posve razumjela, ali sam upijala njegove riječi i nisam mogla, a da ga ne usporedim s Borom koji me zabavljao plitkim pričama o svojim podvizima i anegdotama iz svog života i života njegovih prijatelja.
I tako je počelo. Tko je ikada sjedio na dvije stolice, znat će da to nije nimalo lako, ali ja čak ne mogu niti reći da sam sjedila na dvije stolice, jer Boro me je samo ljubio, a Ivan me nije niti rukom taknuo. Naša je veza bila više duhovna, iako je težila da rasplamsa strast koja se vidjela u našim očima, pokretima, slučajnim dodirima.
I trajalo je moje druženje s obojicom, dok nije puklo. Naime, kada me je Ivan pitao imam li dečka, odgovorila sam da nemam i smatrala sam da ga zaista nemam jer to s Borom sam shvaćala samo kao trenutan flert, ali sam u dubini duše znala da lažem i da se moram opredijeliti.
Tako sam se obratila Bori onom vječitom pričom kojoj pribjegavamo kada nekoga ostavljamo, pričom o prijateljstvu, bratskoj ljubavi, izgovaramo mnogo tužnih riječi, možda malo i plačemo, a jedva čekamo da se osoba okrene i nestane iz našeg života. Sjedili smo na klupi u parku i ja sam pričala. Očekivala sam predbacivanje, grube riječi, ali ne i ono što se dogodilo.
Boro se odjednom smrknuo, bacio mi u lice neke pogrdne riječi, koje ja neću ponavljati i udario me iznenada tako jako da sam odletjela na pod. Zgrabio me za kosu, urličući i udarajući gdje je stigao, a onda je odjednom riknuo tako snažno da sam mislila da je stigao moj zadnji trenutak, ali njegova me šaka nije dohvatila.
Ivan, koji se odnekud stvorio, a koji je srećom, sluteći zlo, krenuo za mnom, zaustavio je Borinu ruku i s nekoliko spretnih zahvata srušio ga na pod.
Bio je vidno bijesan, ali se kontrolirao. Blokirao je Borine pokušaje, udjeljujući mu poneki udarac, ali se vidjelo da je u tom sukobu superioran, pa je njegov protivnik, a moj dojučerašnji udvarač, uz psovke i prijetnje napustio poprište i dao petama vjetra.
***
Kada su počele prve mučnine znala sam da se u mome tijelu začeo novi život. Bila sam zatečena i ushićena stvaranjem života. Doći će nešto od nekuda, stvorit će se novo biće, novi um, nova osobnost. Činilo mi se da ta nova osoba već postoji u nekom nacrtu, u nekom nama neshvatljivom obliku i da samo čeka da se u mome tijelu preobrazi u čovjeka, da dobije tijelo koje ga jedino može nositi u ovoj dimenziji postojanja. Pjevala sam od sreće. Nije me zabrinjavalo što će Ivan reći. Vjerovala sam mu, a čak i da odbije prihvatiti to novo biće jer još nije završio studij pa bi ono, to novo biće, moglo značiti opterećenje, nisam brinula. Ja sam tu, ja se mogu nositi sa svim nedaćama života, ja mogu pružiti tom novom, malom stvoru i sigurnost i ljubav.
Ivan nije premišljao. Bio je van sebe od sreće. Ludovao je, nosio me svuda, čuvao, ugađao. Tražili smo ime za novog čovjeka. Dečko se trebao zvati Borna, a curica Buga.
Naša je svadba bila skromna; moja majka Ana, njegov otac Luka i nekoliko prijatelja. Ivan i ja smo se šalili, a možda potajno i nadali da će se moja majka i njegov otac sprijateljiti jer su oboje bili udovci. No, to se nije dogodilo. Luka Sever nije bio oduševljen što će se njegov jedinac oženiti skromnom učiteljicom, što će Ivanu briga za obitelj ometati studij i svoje je neprijateljstvo jasno pokazivao. No kada je vidio da će se njegov sin oženiti uz njegovu privolu ili bez nje, popustio je i dao nam na uživanje kuću na moru u koju on ionako nije nikada dolazio jer je kao liječnik bio stalno vezan uz prijestolnicu.
Kada se Buga rodila, nije došao. Samo je poslao čestitku s nekoliko šturih riječi i novac koji je bio dostatan za sve početne djetetove potrebe. Moja majka Ana, doselila se k nama i puno nam je pomagala; kuhala, spremala, igrala se s djetetom. Ja sam radila, Ivan studirao i uskoro je trebao diplomirati. Podupirala sam ga u tome i zbog nas, ali i zbog njegovog oca koji je smatrao da ima pravo na ljutnju jer je Ivan kasnio s ispitima. Željela sam mu pokazati da siromašna učiteljica i njezino dijete nisu omeli njegova sina na putu njegove karijere.
Buga je bila sreća našega života. Rasla je kao divlja jabuka, slobodna, zaigrana, sretna. Činilo nam se da nas život mazi, da nas Fortuna voli, da su svi dani praznik koji nikada neće prestati...
…
No rat je ušao naglo u naše živote. Ispočetka smo o njemu samo slušali. Do nas su stizale razne uznemiravajuće vijesti. Putovi kojima smo se do jučer vozili, više nisu bili sigurni. Dešavale su se stvari za koje smo mislili da su duboko pokopane u prošlosti i da se više ne mogu ponoviti. Velikosrpska politika tražila je izlaz na more želeći podijeliti zemlju na dva dijela. Na stotine projektila zasulo je naše malo mjesto, ali niti jedan nije pao u blizinu naše kuće koja se smjestila na rijetko naseljenoj periferiji. Na kopnu su se vodile borbe i Ivan je postao sve nemirniji, a ja sam strepila jer sam znala da će i on poći braniti zemlju koju je osjećao svojom i u kojoj je svoje dijete želio odgajati u miru i blagostanju. Tako smo neko vrijeme ostale same. Javio bi nam se tu i tamo s raznih bojišta. Ponekad bi stiglo pismo poštom, ponekad bi ga netko donio, a ja sam mu mogla samo mislima slati svoju ljubav i svoje strahovanje.
Tjerala sam loše misli od sebe vjerujući da se neće dogoditi zlo, ako ga ne spominjemo. Bila je zima, oštra, podvelebitska, bura je ledila sve pred sobom, a u kući nije bilo ni drva za ogrjev, a i novaca je bilo jako malo. Ja i Ana smo odlazile u šumu, rezale suhe grane i skupljale suharke za ogrjev, izlazile u ribolov uz obalu jer je vladala zabrana slobodne plovidbe.
Sjećam se kako je prije početka rata, dok još ništa nismo slutili, došla u škole naredba jugoslavenske vlasti da se sve oružje kojim se vršila predvojnička obuka učenika, mora predati najbližoj kasarni. Razoružan je narod trebao postati lagana žrtva, a Europa je stavila embargo na uvoz oružja i tako otvorila široko polje za njegov šverc.
Pojedine grupe četnika spuštale su se u sela i ubijale stanovništvo s tako strastvenom mržnjom da se čovjek morao zapitati kakva se zvijer može kriti u čovjekovom obličju.
Te zime umrla je moja majka Ana. Otišla je naglo, u snu, kao da je jednostavno odlučila otići. Nikada nije bolovala, nikada se nije žalila na zdravlje. Uvijek je mnogo radila, preuzimala na sebe gotovo sve kućne poslove, nastojeći me poštedjeti koliko je mogla, poklanjajući mi tako vrijeme koje sam mogla provesti igrajući se s mojom djevojčicom. I danas je vidim kako nakon ručka rasprema stol da bi se petnaestak minuta naslonila na prekrižene ruke i tako sjedeći za stolom, odrijemala. Tih petnaest minuta odmora bilo joj je dovoljno da nastavi s radom do večeri kada bi se povukla u svoju sobu i priuštila si poneki sat čitanja.
Rat je trajao, Ivana uglavnom nije bilo. Kada bi se pojavio, a bilo je to uvijek iznenada, došao bi prljav, zapušten, mršav, iscrpljen, ali je uvijek nosio radost susreta u svojim lijepim očima. Iako sam pitala, nije rado pričao o ratu. Njegova svanuća i njegovi sutoni bili su uglavnom na Velebitu, na surom kamenu, oštrom vjetru, snijegu ili užarenom suncu.
Velebit je ćudljiva, divlja planina koja u jednom danu zna pokazati sva svoja godišnja doba. S okom uvijek na oprezu, s puškom na uzglavlju, čuvao je moj ratnik da zlo ne siđe na more, da ostane daleko gore.
A to zlo svakodnevno je projektilima zasipalo okolna sela i gradove. Borio se moj ratnik sa surovom prirodom, ljudskim otrovom i nedostatkom streljiva. Bura je ponekad puhala tako silno da bi u trenu oborila konja i čovjeka, smrznula prste u nekoliko minuta, a sunce je na kamenjar dovodilo poskoke.
U tim sam ga trenucima voljela kako nikada nitko nikoga nije mogao voljeti. Bio je moj vitez, zaštitnik, ljubav, moj dah i život.
Ljudi su u gradiću živjeli kao da rat nije na njihovom pragu. Strepili su za svoje bližnje, za sebe, ali su o tome šutjeli. Išli su na posao, mladost je išla u školu, domaćice na tržnicu, djeca se igrala po parkovima i plažama.
Na zvuk sirene, ljudi su se sklanjali s ulica, a kada bi opasnost prošla, vraćali bi se svojim poslovima. Noću su se gasila sva svjetla, zamračivali prozori, osluškivali zvuci nošeni vjetrom s planine.
Tog poslijepodneva kupale smo se ja i moja djevojčica nedaleko naše kuće. Bilo je tu još ljudi, uglavnom žena s djecom. Nitko nije slutio da će se već sljedećeg trenutka otvoriti grotlo pakla pod nama, da će se užas spustiti na to mirno ljetno poslije podne. Užas koji je sijao smrt. Iz šume, iz koje sam s Anom znala dovlačiti drva, sjurili su se naoružani ljudi s kokardama na kapama. Zapucali su. Žena do mene srušila se bez riječi. Crvena ruža rascvjetala joj se na grudima. Ljudi su u panici bježali prema gradu dok su progonitelji pucali za njima.
Neki su ostali ležati u prašini. Čula sam krikove, zvuk straha vrištao je u nebo.
Zgrabila sam svoju malenu i pojurila za ostalima. Osjetila sam snažan udarac u leđa i pala. Tog trenutka nije me zaboljelo. Strah mi je potpuno oduzeo svaki osjet. Svaki nerv, svaka stanica tijela vrištala je strahom. Netko me zgrabio za kosu i grubo povukao. Pogledala sam čovjeka koji me držao i odvratnim mi se cerekom unosio u lice. Strah je zaustavio krik u mojem grlu, zaustavio pokret. Onda sam ugledala njega. Boru. On ih je vodio. On je izdao zapovijedi. Ugledao me. Pogledi su nam se sukobili. Znala sam da me je prepoznao. Ispružio je desnu ruku upirući kažiprst u mene i oštro, zapovjedno zarežao:“ Nju ne! Ona je moja!“
Zgrabila sam dijete koje je neutješno plakalo i pojurila u kuću. Zaključala sam vrata, pozatvarala prozore, iako sam znala da to ne znači ništa. Zagrlila sam malenu, grozničavo razmišljajući što da uradim. Pomislila sam na najgore, ali velike, uplašene oči djeteta odvratile su me od namisli da naudim i sebi i njoj.
Četnici su se povukli prema gradu iz čijeg sam pravca čula puškaranje, a onda je i ono utihnulo. Boro je pred kuću postavio stražara. Pomislila sam da izađem, da ga nagovorim, napijem, prevarim, ubijem, ali nisam imala čime. Bojala sam se za dijete. Držala sam malenu u naručju i kroz pritvorene škure u prizemlju promatrala čovjeka koji je šetao pred vratima.
Stotinu misli mi se kovitlalo glavom, sve jedna luđa od druge. Iz pravca grada i dalje su se povremeno čuli pucnjevi. Bojala sam se noći. Osjećala sam da ona donosi Boru natrag u moj život i bojala sam se. Jako sam se bojala. Znala sam da moram nešto napraviti, moram pokušati.
No onda se dogodilo nešto što niti u najluđem snu nisam mogla očekivati. Kroz pritvorene škure, u sumraku koji je snažno potiskivao dan, ugledala sam Ivana.
Stajao je nepomičan iza kamenog stupa terase pa se činilo da je njezin dio, njezina sjena, komad stijene. Samo, ja sam znala da na tom mjestu nema stijena, da ono što gledam nije privid umornoga uma, varljiva igra želje i snovida. Mjesec je izdajnički sjao, ali ga stražar ispred kuće nije mogao uočiti s mjesta na kojem je stajao. U tom trenutku činilo se da je sve stalo.
Stražar je licem okrenut terasi očima svrdlao mrak, Ivan se pretvorio u kamen, ja sam stajala uz prozor ukočena, a čak je i dijete u mome naručju, obgrlivši me ručicama, mirno spavalo.
Činilo mi se da je ta zaustavljena slika, taj sudbonosni mozaik, čiji sam bila dio, trajao satima.
Nije. Oblak je polako zakrivao Mjesec. Nepokretna, uplašena i uzbuđena promatrala sam taj oblak koji će, kada sasvim prekrije Mjesečev sjaj, postati spuštena zavjesa koja će pokrenuti zbivanja iza scene, odrediti tijek sudbine glumaca ove neobične drame, odlučiti tko će igrati u sljedećem činu, a tko će napustiti pozornicu života.
Kada je nestalo mjesečine, a zavladao mrak, pojurila sam na drugi kraj kuće i otvorila škure. Željela sam da stražar Ivanu okrene leđa, da svojoj ljubavi pružim šansu da se lakše prikrade.
Stražar se naglo okrenuo prema zvuku koji je prouzročila gurnuta škura, podigao je pušku i povikao: “Zatvaraj to! Nemoj da te ubijem zajedno s tim derištem!“
“Treba mi zraka!“ povikala sam, a srce mi je željelo izletjeti iz grla. “Cijeli smo dan zatvorene!“
Dok sam to govorila, povlačila sam škuru da izazove što jači štropot.
Taj manevar omogućio je Ivanu da se potpuno približi stražaru. No stražar je nešto osjetio, naglo se okrenuo, ali je njegov ispaljeni hitac odletio u zrak jer mu je Ivan uspio skrenuti pušku. Nisam dobro vidjela, ali mislim da ga je bridom šake snažno pogodio u jabučicu pa je samo zagrgljao i složio se na zemlju, mrtav ili bez svijesti; ne znam.
Ivan je znao.
Nismo se ljubili, nismo se zagrlili. Uzeo je malenu iz mojih ukočenih ruku i potrčali smo ka moru gdje je bila vezana naša malena barka, ona ista na kojoj sam ga prvi put ugledala onog dana kada sam stala na ludi kamen. Sada je poljubio malenu koja je začudo još kunjala, a onda me je poljubio tako strasno, tako nježno, zahtjevno, žalosno, da sam osjetila kako se cio život sklupčao u tom jednom poljupcu i kako mi osvaja dušu i postaje njezin veliki dio.
“Veslaj, ljubavi! Prema gradu. Polako, tiho.“
„A ti?“ povikala sam očajna, slomljena, ubijena.
Nije više rekao ni riječi. Odgurnuo je barku i otrčao. Čula sam pucnjeve. Znala sam da moram veslati, da moram spasiti dva života, a posebno ovaj u kojem su ujedinjena naša postojanja; moje i Ivanovo.
Veslala sam prema pučini da se udaljim od obale, da me zvuk vesla ne izda. Malena je spavala na smotanoj mreži kao da je znala da je to najbolje, da tako mora biti. Znala sam da su naporni sati preda mnom i znala sam da, dok čujem pucnjeve, moj Ivan diše, voli i živi.
Napisala: Marija Juračić
Primjedbe
Objavi komentar