Preskoči na glavni sadržaj

 MALA  SVJETLA  U  TMINI


Aron je sklopio novine. Još jedan brod s izbjeglicama se prevrnuo kraj talijanske obale, opet je poginulo stotinu ljudi. Novine su svakodnevno objavljivale slične vijesti i gotovo da bi se mogao naviknuti na njih, površno preletjeti očima preko članka i popiti svoj kapučino kad ne bi pomislio na djecu. U ovom okrutnom, samoživom i pokvarenom svijetu postoje djeca čija ga bespomoćnost i nevinost bole. Ne može shvatiti ljude koji u ime nekakvih suludih ideja siju zlo po ovoj jadnoj, staroj planeti. I nisu im važni razoreni domovi, ugasli snovi, utrnuti životi. I to se zlo periodično javlja u svim narodima i povijesnim razdobljima. Kao da se negdje pritaji i čeka ponovno rođenje  u nečijoj fanatičnoj glavi pa se poput pošasti širi umovima istomišljenika. Neki je dan vidio grupu ljudi koji su u organiziranoj povorci uzvikivali neke parole za koje je mislio da pripadaju prošlosti. Sjetio se svog djeda Kaleba i njegovih priča koje mu je obećao objaviti. Djed ih nije pisao u ich formi, ali Aron je znao da su one dio djedova života. Otvorio je računalo na koje je već prenio priče i mislima se obratio djedu:

-  Zar nema slobode za čovjeka koji mirno živi i pušta druge živjeti? Zar se ljudske vrijednosti ne mogu ostvarivati životom, bez kolektivne histerije, nametanja svjetonazora, brojanja krvnih zrnaca, povijenih grijeha? Zar uvijek netko mora gurati nos u naše živote i progoniti naše bližnje?

Otvorio je dokument i počeo čitati priču koju je djed nazvao: Ti si moj azil.

 

Na školskom odmoru, sjedeći na zadnjoj klupi u razredu, Kaleb je s veseljem prepričavao zgodu koja se jučer odigrala na nogometnom stadionu. Vlasti su naredile da sve srednje škole na stadion izvedu svoje učenike pa je tako i njegov razrednik ispratio do stadiona svoj razred. Učenici su se veselili iznenadnoj šetnji, jer su tog dana trebali pisati težak test iz matematike, a profesor Pitagora je bio poznat po navici da u testu zada gotovo nerješive zadatke.  

Sviđao mu se taj trenutak oslobođenja od školskih obaveza i zbog male Barice koja je trčkarala uz njegov dugačak korak i svaki ga čas nešto ispitivala. Njezina zvonolika suknja, stegnuta u struku remenom, lepršala je oko nje i sviđalo mu se kako se ovija oko vitkih nogu u užurbanom hodu. Već je neko vrijeme gleda u školskom hodniku, oči im se stalno susreću, njegovo crno, a njezino plavo, ali nije još skupio hrabrost da joj pristupi.

A sada je ona napravila prvi korak. Vješto se odvojila od svog razreda i oglušuje se o opomene svoje razrednice. Pita ga za ime, za mjesto stanovanja, za najdražeg pjesnika, a on dobro vidi da je ona te informacije odavno dobila od neke svoje prijateljice.

Na stadionu ga napušta i pridružuje se svom razredu slušajući naredbe muškog glasa s razglasa, ali pogledi im se i dalje traže.

Učenici stoje u redovima i nagađaju zašto su ovamo dovedeni.

            „Sigurno su nas dovukli zbog onih letaka koji su osvanuli oko škole“, šapće mu debeljuškasti Miho pa odmah dodaje smijuljeći se,“ letak, letak odletao.“

            „Ne kaže se odletao, nego odletio“, gurka Kaleb laktom svog okruglog prijatelja.

Muški glas s razglasa zapovijeda da učenici Hrvati ostanu na mjestu, a da na drugu stranu igrališta prijeđu Srbi, Židovi i ostali. Nad igralištem zavlada muk. Iz mase se polako izdvajaju mladići i djevojke i kreću ka drugoj strani igrališta. Kaleb je zakoračio da se priključi grupi kada ga zaustavi čvrsti Mihin stisak:

            „Ne idi! Pritaji se. Ovo nije dobro.“

            „Moram, Miha. Zar ne vidiš da sam Židov od glave do pete? Po imenu, po krvi i naslijeđu, a vrag me odnio i po izgledu.“

            Pogledao je svog školskog druga, nasmiješio se, pogledao lica svojih prijatelja koji su ga gledali zabrinuto i zbunjeno i činilo mu se da je u pogledima tih mladih ljudi odjednom umrla mladost. Nešto teško, sivo uvuklo se u poglede. Mahnuo je na pozdrav i pošao.  Priključio se grupi učenika na drugom kraju igrališta. Prepoznao je Azru, dečka iz susjednog razreda i stao pored njega.

            „Nisam znao da nas toliko ima“, obratio mu se, a Azrino blijedo lice odjednom se razvedrilo, pokretom glave pokazao je ka smjeru iz kojeg su došli:

            „Ima nas još!“

Kaleb je pogledao u pokazanom smjeru i vidio masu djevojaka i mladića kako kreću ka njemu. Pred svima njima trčala je Barica. Svi, ali baš svi prešli su na njegovu stranu igrališta. Uzalud je glas s razglasa ponavljao svoje zapovijedi, uzalud prijetio zakonima i sankcijama, mladi se ljudi nisu željeli podijeliti. Barica se ugurala između njega i Mihe i milovala ga plavetnilom svojih očiju. Pokrenut nekim čudnim instinktom, uzeo je njenu ruku u svoju i šapnuo: “Ti si moj azil.“ Osjetio je njen blagi stisak na svom dlanu i zadrhtao od osjećaja koji su ga obuzeli.

 

Otac je bio zabrinut. Dok su sjedili za obiteljskom trpezom pričao je kako su mu danas neki klipani razlupali izlog apoteke, a kasnije je došao neki uniformirani tip iz redarstva i rekao mu da je apoteka do daljnjeg zatvorena, da ništa što je tamo ne pripada njemu. Majka je samo s tugom gledala svog sedamnaestogodišnjeg sina i mislila što će biti s njenim djetetom ako se ovo ludilo nastavi. A po svemu sudeći, nastavit će se. Činilo joj se suludim da njihov miran građanski život nije više siguran, da nekoliko budala koje imaju vlast, mogu preko noći uništiti živote. Da živi negdje gdje vladaju bande, ne bi bilo tako strašno, koliko je sada, kada banda donosi i provodi zakone.

„Danas sam na ulici osjetila strah“, obratila se suprugu,“ i nije taj strah bio samo moj. Kao da se zalijepio za zidove, drveće, kao da mi se krv pretvorila u strah. Žena kod koje kupujem jaja rekla mi je da najradije ne bi uzela moj prljavi, židovski novac, ali da mora jer posao slabo ide, a ona ima doma gladna dječja usta koja treba hraniti. I onda mi se pokušala jadati kako teško živi i činilo mi se da sam za nešto kriva, da sam ja njenoj djeci uskratila kruh nasušni.“ Otac je položio svoju krupnu šaku na ženinu ruku, a ona je nastavila:

„I te žute zvijezde koje moramo nositi na odjeći! Reci mi, Ezra, u čijem se bolesnom umu rodila ta zamisao? Reci mi, koliko je veliko zlo koje je stiglo u naš život?“

Ezra je šutio, a Kaleb se zagledao u veliku žutu Davidovu zvijezdu koju je majka sašila na prednju i stražnju stranu njegove košulje. Objasnila mu je da se s tim stvarima ne valja igrati, jer vlasti su tako odlučile i najbolje je čekati da loša vremena minu.

Kaleb nije čekao da majka iznese drugo jelo. Gnjev mu se ugnijezdio u grlu, navukao je košulju i sjurio se niz stepenice. Zviždao  je staru hebrejsku pjesmu Hava Nagila, a prkos mu se penjao u grudi.

Ako je moram nositi, nosit ću je s ponosom - mislio je i krenuo ka parku gdje se obično  nalazio s društvom. Park je bio pun mladih ljudi. Stajali su u grupicama i zabavljali se prepričavajući svježe školske anegdote. U jednoj grupi stajao je Miho koji mu je dao znak da im se priključi.

„I ti si postao zvjezdani čovjek. Ne znam kakva im je to fora i ne znam zašto to rade“, kazao je, čim im je Kaleb pristupio.

„Označavaju genijalce“, nasmijao se pjegavi dječak Luka koji je često od Kaleba prepisivao zadaće iz engleskog jezika. U tom je trenutku došla Barica koja Kalebovu zvijezdu nije ni primijetila. Samo ga je nonšalantno poljubila u obraz i tako pokazala svima što misli o vlastima i njihovim naredbama.

„Tebi nisu ni trebali dati tu zvijezdu. Na tvojoj se ružnoj faci iz aviona vidi da si Židov“, smijao se Miho, a Barica je koketno dodala da se njoj upravo to na Kalebu sviđa.

 

Kada se te večeri vratio kući misli su mu bile pune Barice. Zamišljao je njena mala, punašna usta, u misli prizivao zvuk njenog glasa, vidio je kako žurnim korakom prelazi preko onog igrališta na kojem je hrvatska mladost zaštitila svoje prijatelje i taj dan pretvorila u luč koja je zasjala u tami koja se sve više navlači preko njegove domovine. Iz sanjarenja ga je prenuo očev glas koji je od sina zahtijevao punu pozornost. Bio je ozbiljan i u njegovim crnim očima Kaleb je čitao samo duboku tugu.

„Slušaj me, sine. Ništa više nije kao prije. Čini mi se da je naš narod predodređen da bude istrijebljen. Više ne vladamo našim životima i nema mjesta na Zemlji kuda bismo mogli pobjeći. I da pobjegnemo, ne znam gdje bismo mogli zatražiti azil. Samo je pitanje dana kada će doći po nas. Vidiš da su nam zabranili kretanje po centru grada. Ti više ne možeš u školu. Znaš da je mama bolesna i da s njom ne mogu nikuda, a samo je pitanje dana kada će doći po nas. Ali ti si naš život, ti se moraš pokušati izvući.“

Nije shvatio odmah o čemu otac govori, nije znao kako i kuda krenuti pa je rekao da će ostati s njima do zadnjeg trenutka.

„To bi bilo najgore što možeš napraviti. Kada nas odvedu, razdvojit će nas i svatko će od nas umrijeti sam. Ne smiješ mami oteti nadu da je s tobom sve u redu, da si živ, da ćeš nastaviti našu lozu…“

„Ali, oče!“ zavapio je“, ja nemam ni sedamnaest godina. Kuda da krenem? Kome da se obratim? Svi su moji prijatelji ovdje!“ Nije želio spomenuti Baricu, jer mu se činilo da u ovom trenutku postoje tako zlokobne stvari u koje Baricu ne smije dovoditi.

„Uspjet ćeš, sine!“ zagrlio ga je otac, a onda ga majka nije puštala iz zagrljaja. Otac ga je zamolio da sutra ne ide u školu. Čuo je da će se uskoro zatvoriti škole za sve nečiste. Dao mu je nove cipele i pokazao kako s njih skinuti i nanovo namjestiti petu u čijem se praznom prostoru nalazio svežanj novaca. Rekao mu je da je spalio njegove dokumente, jer u ovim je vremenima bolje biti bez njih. Prisilio ga je da napamet nauči ime, prezime i adresu očevog starog prijatelja koji je živio u jednom malom zaseoku blizu Delnica.

„I zapamti, sine. Ako  trebaš biti lud, budi lud. Ako trebaš zanijekati svoje porijeklo, zaniječi ga, ako trebaš udariti šakom, udari, ali nemoj nikada uzeti ljudski život pa ni svoj. I nemoj nikada zaboraviti tko si.“

Kalebu se činilo da pluta kroz vodu. Kako krenuti? Kako prevaliti put duži od 100 kilometara, a svuda su ophodnje crnokošuljaša? Najradije bi se zavukao u krevet i sanjario o Dorici, ali roditelji mu nisu dozvolili. Iako je na snazi bio policijski sat, istjerali su ga iz stana izljubili ga i poželjeli sreću. Majka mu je spremila crnu odjeću, jer je mislila da će se tako lakše kretati i ostati neprimijećen. Maleni ranac natrpala je hranom i s nešto odjeće ne misleći da će mu on ometati putovanje.

 

Aron je zastao u čitanju. Pokušao se uživjeti u misli dječaka koji je na pragu mladenaštva morao napustiti roditeljsku kuću. I opet se dešava. Opet je zlo dobilo krila i uništava mirne živote ljudi. „U ime čega?“ gotovo je povikao. Zar je misleći čovjek ponovo utonuo u mrak pećine u kojoj vladaju zakoni krvi i kolca?“ Stresao se i nastavio čitati.

 

Noć je bila crna i bez mjesečine. Kao da mu je htjela pomoći da se brže kreće. Svoju ulicu proći će kroz vrtove, poznaje svako stablo i svakog psa čuvara. A onda se za noći treba dokopati teretnog željezničkog kolodvora. Grlo mu je bilo puno suza, sljepoočice su htjele eksplodirati pa je u jednom trenutku zastao i uputio snažan, nijemi krik prema nebu. Nije išao ka centru grada. Poslušao je oca i imao namjeru da se na sporednom, teretnom kolodvoru ukrca u neki teretni vlak koji vozi prema Rijeci. Polako je napredovao priljubljen uz mračne zidove kuća. Činilo mu se da su mu uši odrvenjele od osluškivanja, neće li negdje čuti strojni korak ophodnje. A grad je šutio. Samo mu je čuo pritajeno disanje, ono koje donose strah  i besane noći. Odahnuo je kada su se kuće prorijedile i kada su ga štitila moćna, široka stabla i žilavo grmlje. Približio se pruzi. Mogao bi uskočiti u neki teretnjak, ali se plašio da bi ga on mogao odvesti u pogrešnom pravcu, možda ispljunuti pred Hitlerove brčiće negdje u Njemačkoj kojoj je ova država tako lako pala pod noge.

Željeznička je postaja bila osvijetljena iznutra i s nekoliko stupova ulične rasvjete, jer se nije morala bojati nikakvih zračnih napada pa je pretpostavljao da ni straža neće biti pažljiva kao na putničkim kolodvorima. Zaklonjen grmljem promotrio je predio pred sobom. Na drugom kolosijeku mirovalo je nekoliko teretnih vagona, ali je lokomotiva bila okrenuta u pogrešnom smjeru. Na desnoj strani postaje primijetio je stražarnicu pa se šuljao prema desnoj strani. Ranac mu je smetao, ali ga nije smio odbaciti. Jedna je silueta prolazila duž kolosijeka. Stražar - sijevnulo mu je kroz glavu. Čekao je da se udalji, potrčao i priljubio se uz zid zgrade.

„Što vi tu radite, mladi gospon?“ trgnuo ga je grubi muški glas koji ga je pogodio u tjeme. Okrenuo se i vidio starijeg čovjeka u željezničarskoj uniformi. U ruci je držao nekakav štap s privezanom crvenom krpom. Pomislio je da odgurne čovjeka i pokuša pobjeći, ali je znao da će ga vrlo brzo uloviti stražari koji su bili u blizini. Zato je samo bespomoćno slegnuo ramenima.  Čekao je da čovjek pozove nekoga, ali to se nije dogodilo. Čovjek je prislonio kažiprst na usta i pokretom ruke pozvao Kaleba da ga slijedi.  Potrčali su prema malenoj drvenoj baraci koju je Kaleb tek sada primijetio. Bila je to kućica otpravnika vozova, namijenjena lakšem obavljanju njegovog posla. Kaleb se ogledao po malenoj prostoriji. Stol na kojem je ležao telefon, stolica, mali željezni šporet, nekakve zastavice i uređaji kojima nije znao namjenu.

Na zidu je visio veliki red vožnje. Prozorčići su gledali prema pruzi. Čovjek je sada ponovio svoje pitanje, a Kaleb je jedva  uspio odgovoriti da je želio na vlak koji vozi prema Delnicama. Dodao je da želi posjetiti bolesnog oca, ali da nema novaca za kartu. U očima željezničara vidio je sumnju i kada je čovjek podigao slušalicu, Kaleb se naježio. Pomislio je na svoj kraj. Nadao se samo da roditelji neće doznati kako je brzo ulovljen. Vrata na kućici su ga mamila da pobjegne, ali nije imao snage. Utonuo je u nekakvu bezvoljnost i pomislio na Baricu. Tako su se kratko poznavali i ljubav im se nije mogla razmahati. Bila je to zabranjena ljubav, ona koju su branili rasni zakoni, jer je on kao osoba, kao čovjek, kao ljudsko biće, voljom nekog opakog stvora izopćen iz ljudskog roda.

            „Halo, Joža“, čuo je kako čovjek govori,“ ti nisi još krenuo na tvoju šihtu. Slušaj, dograbio sam se s onom mojom vješticom, baš na mrtvo i ostat ću tu do podna. Neka baba misli gdje sam... Spavaj ti dalje pa se vidimo u podne… ma nema problema, vratit ćeš mi. Ima u boga dana.“ Tek kada je željezničar spustio slušalicu, Kaleb je shvatio da je pomilovan, da željezničar nije nikoga službeno obavijestio, već je samo produžio svoju smjenu.

            „Slušaj, mali, ja moram obići prugu i vratit ću se kroz koji sat.  Zaključat ću te, a ti se smjesti ovdje u kut da te tko ne vidi kroz prozor. Na šporetu ti je ostalo malo čušpajza. Topao je pa ga pojedi. Ako tko bude zvao, ne javljaj se. Znaš, nije samo tvoja židovska glava u pitanju, nego i moja hrvatska.“

            To rekavši, čovjek je izašao iz prostorije. Kaleb se skutrio kraj peći. Sjeo je na pod. Ako netko pogleda kroz prozor, stolica će biti kraj stola i sve će biti na svome mjestu. Pomalo je strahovao da bi ga čovjek ipak mogao prijaviti, ali se tješio da je to, ako je htio, već mogao učiniti. U trenutku je zadrijemao, a onda ga je probudio dolazak vlaka na stanicu. Čuo je kako netko govori kako je duga i dosadna ova noć i kako željezničar odgovara da mora otpraviti i ovaj vlak prema Delnicama, čim se oslobodi nekakav priključak pa da ide spavati.

            Nakon nekoliko minuta, vrata su se otvorila i željezničar mu je rekao:“ Hajde brzo u zadnji vagon. Ovaj se vraća prazan. Doveo je drvo u Zagreb. Na kraju vagona su neki prazni drveni sanduci. Njih nikada ne mičemo. Vlak vozi bez zaustavljanja do Severina, ali moraš iskočiti, jer ta pruga nije do kraja izgrađena i vlak se vraća. U njemu čekaj, kreće za dva sata.“

            Željezničar je izašao prvi, ogledao se oko sebe i mahnuo Kalebu da pretrči prostor. Mladić se uspentrao u vagon, sagnuo se i pružio ruku željezničaru:


“Dobar ste čovjek“, rekao je tiho, a u sebi pomislio:“ Samo su dobri ljudi ostali naš azil. Mala svjetla u tmini.“

             Ne zna kada je zaspao. Kroz san je čuo nekakvo dovikivanje, razgovor i smijeh, činilo mu se da čuje i glas željezničara, dobrog čovjeka kojem ni ime ne zna. Vlak se pokrenuo. Zapjevale su šine. Njegovo kloparanje zvučalo je kao ritam života.

            „Uspjet ću, oče! Uspjet ću majko! I unuke ću vam izroditi. U inat zlu, u inat smrti. Uspjet ću i moj će narod živjeti. Pred oči mu dođoše slike nekih državnih čelnika i on je ponovio glasno i prkosno:“ Uspjet ću, jer u svakom gradu, svakoj ulici postoji bar jedan azil za mene!“

 

            Aron je dugo šutio. Nije prvi put čitao djedovu priču, ali ona je sada prvi put dobila svoje puno značenje. Shvatio je da je u djedovom bijegu postojala i njegova klica, njegov dan rođenja. I shvatio je zašto je djed njegovu majku, a svoju kći nazvao Barica. Smijali su mu se zbog tog imena, nazivali ga staromodnim, ali on nije odustao. Živio je u skladnom braku i volio je svoju Mirjanu, ali staroj, neostvarenoj ljubavi odužio se životom.

            Dugo je tako sjedio, a onda se digao odlučan. Znao je što mu je činiti. Mora postati azil za nekoga. Onako kako su dobri ljudi bili njegovom djedu.


Marija Juračić





 

 



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Franko Lohajner na maglovitoj stazi Kupresa

Franko Lohajner   na maglovitoj stazi Kupresa (Posvećeno Franku Lohajneru, hrvatskom branitelju) Teško je iz perspektive višegodišnjeg mira   vratiti se u ono vrijeme agresije na Hrvatsku, kada smo svakodnevno gledali našu mladost, koja je tek izašla iz školskih klupa, kako odlazi na ratišta u trapericama, u tenisicama, gorljiva srca i puna ideala. Iz perspektive današnjih razočaranih ljudi, teško je oživjeti onaj entuzijazam i prikazati ideale te naše tadašnje mladosti. Pripadali su jednom vremenu, koje je zauzelo svoje mjesto u povijesti Hrvatske i bili su dio sudbine, koja se nije mogla izbjeći. Iako je prema Ustavu iz 1946. godine i Ustavu iz 1974. godine svaka republika bivše Jugoslavije bila suverena i   imala pravo na odcjepljenje, na ovim se prostorima dogodio Slobodan Milošević sa svojom klikom. Oživjela je ideja Velike Srbije i politika je još jednom počela snažno utjecati na živote običnih ljudi pa tako i na obitelj i život Franka Lohajnera.  Frank
Putovanje nakraj noći „Spavaš?“ pitao je Aron tiho. Ovo je treća noć kako ne spava, a sada osjeća da i Ema leži budna. Dan još nije prošarao noć i čini mu se da je jutro daleko. Ako ga bude. Jučer mu se Otto otvoreno nacerio i pitao, što još čeka. Mali, zdepasti Otto   koji je gulio krumpire u kuhinji hotela u kojem su obojica radili. Njegove stisnute oči su   tako zlurado zasjale, da se Aron naježio.   Otvoreno pokazuje svoju netrpeljivost, neku lažnu, iracionalnu nadmoć. Prije samo mjesec dana ne bi se usudio tako nešto pitati, jer Aron je bio glavni kuhar i njegova se riječ morala slušati.     Od Herte, zgodne, vesele sobarice,   čuo je da se Otto upisao u stranku i da sada paradira sa svojim kameradima i pravi se važan. Nije pitao u koju stranku. Opcija je bila samo jedna. Aron bi najradije opsovao, ali se suzdržao. Znao je da ga Otto   izaziva kako bi našao razlog da ga prijavi. A razlog mu nije trebao. Već svojim porijeklom, Aron je bio kriv.             „Ne spavam