MALA SVJETLA U TMINI
Aron je sklopio novine. Još jedan brod s izbjeglicama
se prevrnuo kraj talijanske obale, opet je poginulo stotinu ljudi. Novine su
svakodnevno objavljivale slične vijesti i gotovo da bi se mogao naviknuti na
njih, površno preletjeti očima preko članka i popiti svoj kapučino kad ne bi
pomislio na djecu. U ovom okrutnom, samoživom i pokvarenom svijetu postoje
djeca čija ga bespomoćnost i nevinost bole. Ne može shvatiti ljude koji u ime
nekakvih suludih ideja siju zlo po ovoj jadnoj, staroj planeti. I nisu im važni
razoreni domovi, ugasli snovi, utrnuti životi. I to se zlo periodično javlja u
svim narodima i povijesnim razdobljima. Kao da se negdje pritaji i čeka ponovno
rođenje u nečijoj fanatičnoj glavi pa se
poput pošasti širi umovima istomišljenika. Neki je dan vidio grupu ljudi koji
su u organiziranoj povorci uzvikivali neke parole za koje je mislio da
pripadaju prošlosti. Sjetio se svog djeda Kaleba i njegovih priča koje mu je
obećao objaviti. Djed ih nije pisao u ich formi, ali Aron je znao da su one dio
djedova života. Otvorio je računalo na koje je već prenio priče i mislima se
obratio djedu:
- Zar nema slobode za čovjeka koji mirno živi i
pušta druge živjeti? Zar se ljudske vrijednosti ne mogu ostvarivati životom,
bez kolektivne histerije, nametanja svjetonazora, brojanja krvnih zrnaca,
povijenih grijeha? Zar uvijek netko mora gurati nos u naše živote i progoniti
naše bližnje?
Otvorio
je dokument i počeo čitati priču koju je djed nazvao: Ti si moj azil.
Na školskom
odmoru, sjedeći na zadnjoj klupi u razredu, Kaleb je s veseljem prepričavao
zgodu koja se jučer odigrala na nogometnom stadionu. Vlasti su naredile da sve srednje
škole na stadion izvedu svoje učenike pa je tako i njegov razrednik ispratio do
stadiona svoj razred. Učenici su se veselili iznenadnoj šetnji, jer su tog dana
trebali pisati težak test iz matematike, a profesor Pitagora je bio poznat po navici da u testu zada gotovo nerješive
zadatke.
Sviđao mu se taj trenutak oslobođenja od
školskih obaveza i zbog male Barice koja je trčkarala uz njegov dugačak korak i
svaki ga čas nešto ispitivala. Njezina zvonolika suknja, stegnuta u struku
remenom, lepršala je oko nje i sviđalo mu se kako se ovija oko vitkih nogu u
užurbanom hodu. Već je neko vrijeme gleda u školskom hodniku, oči im se stalno
susreću, njegovo crno, a njezino plavo, ali nije još skupio hrabrost da joj
pristupi.
A sada je ona napravila prvi korak. Vješto
se odvojila od svog razreda i oglušuje se o opomene svoje razrednice. Pita ga za
ime, za mjesto stanovanja, za najdražeg pjesnika, a on dobro vidi da je ona te
informacije odavno dobila od neke svoje prijateljice.
Na stadionu ga napušta i pridružuje se
svom razredu slušajući naredbe muškog glasa s razglasa, ali pogledi im se i
dalje traže.
Učenici stoje u redovima i nagađaju zašto
su ovamo dovedeni.
„Sigurno
su nas dovukli zbog onih letaka koji su osvanuli oko škole“, šapće mu
debeljuškasti Miho pa odmah dodaje smijuljeći se,“ letak, letak odletao.“
„Ne
kaže se odletao, nego odletio“, gurka Kaleb laktom svog okruglog prijatelja.
Muški glas s razglasa zapovijeda da učenici
Hrvati ostanu na mjestu, a da na drugu stranu igrališta prijeđu Srbi, Židovi i
ostali. Nad igralištem zavlada muk. Iz mase se polako izdvajaju mladići i djevojke
i kreću ka drugoj strani igrališta. Kaleb je zakoračio da se priključi grupi
kada ga zaustavi čvrsti Mihin stisak:
„Ne
idi! Pritaji se. Ovo nije dobro.“
„Moram,
Miha. Zar ne vidiš da sam Židov od glave do pete? Po imenu, po krvi i
naslijeđu, a vrag me odnio i po izgledu.“
Pogledao
je svog školskog druga, nasmiješio se, pogledao lica svojih prijatelja koji su
ga gledali zabrinuto i zbunjeno i činilo mu se da je u pogledima tih mladih
ljudi odjednom umrla mladost. Nešto teško, sivo uvuklo se u poglede. Mahnuo je
na pozdrav i pošao. Priključio se grupi
učenika na drugom kraju igrališta. Prepoznao je Azru, dečka iz susjednog
razreda i stao pored njega.
„Nisam
znao da nas toliko ima“, obratio mu se, a Azrino blijedo lice odjednom se
razvedrilo, pokretom glave pokazao je ka smjeru iz kojeg su došli:
„Ima
nas još!“
Kaleb je pogledao u pokazanom smjeru i
vidio masu djevojaka i mladića kako kreću ka njemu. Pred svima njima trčala je
Barica. Svi, ali baš svi prešli su na njegovu stranu igrališta. Uzalud je glas
s razglasa ponavljao svoje zapovijedi, uzalud prijetio zakonima i sankcijama,
mladi se ljudi nisu željeli podijeliti. Barica se ugurala između njega i Mihe i
milovala ga plavetnilom svojih očiju. Pokrenut nekim čudnim instinktom, uzeo je
njenu ruku u svoju i šapnuo: “Ti si moj azil.“ Osjetio je njen blagi stisak na
svom dlanu i zadrhtao od osjećaja koji su ga obuzeli.
Otac je bio
zabrinut. Dok su sjedili za obiteljskom trpezom pričao je kako su mu danas neki
klipani razlupali izlog apoteke, a kasnije je došao neki uniformirani tip iz
redarstva i rekao mu da je apoteka do daljnjeg zatvorena, da ništa što je tamo
ne pripada njemu. Majka je samo s tugom gledala svog sedamnaestogodišnjeg sina
i mislila što će biti s njenim djetetom ako se ovo ludilo nastavi. A po svemu
sudeći, nastavit će se. Činilo joj se suludim da njihov miran građanski život
nije više siguran, da nekoliko budala koje imaju vlast, mogu preko noći
uništiti živote. Da živi negdje gdje vladaju bande, ne bi bilo tako strašno,
koliko je sada, kada banda donosi i provodi zakone.
„Danas sam na
ulici osjetila strah“, obratila se suprugu,“ i nije taj strah bio samo moj. Kao
da se zalijepio za zidove, drveće, kao da mi se krv pretvorila u strah. Žena
kod koje kupujem jaja rekla mi je da najradije ne bi uzela moj prljavi, židovski
novac, ali da mora jer posao slabo ide, a ona ima doma gladna dječja usta koja
treba hraniti. I onda mi se pokušala jadati kako teško živi i činilo mi se da
sam za nešto kriva, da sam ja njenoj djeci uskratila kruh nasušni.“ Otac je
položio svoju krupnu šaku na ženinu ruku, a ona je nastavila:
„I te žute
zvijezde koje moramo nositi na odjeći! Reci mi, Ezra, u čijem se bolesnom umu
rodila ta zamisao? Reci mi, koliko je veliko zlo koje je stiglo u naš život?“
Ezra je šutio, a
Kaleb se zagledao u veliku žutu Davidovu zvijezdu koju je majka sašila na prednju
i stražnju stranu njegove košulje. Objasnila mu je da se s tim stvarima ne
valja igrati, jer vlasti su tako odlučile i najbolje je čekati da loša vremena
minu.
Kaleb nije čekao
da majka iznese drugo jelo. Gnjev mu se ugnijezdio u grlu, navukao je košulju i
sjurio se niz stepenice. Zviždao je
staru hebrejsku pjesmu Hava Nagila, a prkos mu se penjao u grudi.
- Ako je
moram nositi, nosit ću je s ponosom - mislio je i krenuo ka parku gdje se
obično nalazio s društvom. Park je bio
pun mladih ljudi. Stajali su u grupicama i zabavljali se prepričavajući svježe
školske anegdote. U jednoj grupi stajao je Miho koji mu je dao znak da im se
priključi.
„I ti si postao
zvjezdani čovjek. Ne znam kakva im je to fora i ne znam zašto to rade“, kazao
je, čim im je Kaleb pristupio.
„Označavaju
genijalce“, nasmijao se pjegavi dječak Luka koji je često od Kaleba prepisivao
zadaće iz engleskog jezika. U tom je trenutku došla Barica koja Kalebovu
zvijezdu nije ni primijetila. Samo ga je nonšalantno poljubila u obraz i tako
pokazala svima što misli o vlastima i njihovim naredbama.
„Tebi nisu ni
trebali dati tu zvijezdu. Na tvojoj se ružnoj faci iz aviona vidi da si Židov“,
smijao se Miho, a Barica je koketno dodala da se njoj upravo to na Kalebu
sviđa.
Kada se te večeri
vratio kući misli su mu bile pune Barice. Zamišljao je njena mala, punašna
usta, u misli prizivao zvuk njenog glasa, vidio je kako žurnim korakom prelazi
preko onog igrališta na kojem je hrvatska mladost zaštitila svoje prijatelje i
taj dan pretvorila u luč koja je zasjala u tami koja se sve više navlači preko
njegove domovine. Iz sanjarenja ga je prenuo očev glas koji je od sina
zahtijevao punu pozornost. Bio je ozbiljan i u njegovim crnim očima Kaleb je
čitao samo duboku tugu.
„Slušaj me, sine.
Ništa više nije kao prije. Čini mi se da je naš narod predodređen da bude
istrijebljen. Više ne vladamo našim životima i nema mjesta na Zemlji kuda bismo
mogli pobjeći. I da pobjegnemo, ne znam gdje bismo mogli zatražiti azil. Samo
je pitanje dana kada će doći po nas. Vidiš da su nam zabranili kretanje po
centru grada. Ti više ne možeš u školu. Znaš da je mama bolesna i da s njom ne
mogu nikuda, a samo je pitanje dana kada će doći po nas. Ali ti si naš život,
ti se moraš pokušati izvući.“
Nije shvatio odmah
o čemu otac govori, nije znao kako i kuda krenuti pa je rekao da će ostati s
njima do zadnjeg trenutka.
„To bi bilo
najgore što možeš napraviti. Kada nas odvedu, razdvojit će nas i svatko će od
nas umrijeti sam. Ne smiješ mami oteti nadu da je s tobom sve u redu, da si
živ, da ćeš nastaviti našu lozu…“
„Ali, oče!“
zavapio je“, ja nemam ni sedamnaest godina. Kuda da krenem? Kome da se obratim?
Svi su moji prijatelji ovdje!“ Nije želio spomenuti Baricu, jer mu se činilo da
u ovom trenutku postoje tako zlokobne stvari u koje Baricu ne smije dovoditi.
„Uspjet ćeš,
sine!“ zagrlio ga je otac, a onda ga majka nije puštala iz zagrljaja. Otac ga
je zamolio da sutra ne ide u školu. Čuo je da će se uskoro zatvoriti škole za
sve nečiste. Dao mu je nove cipele i
pokazao kako s njih skinuti i nanovo namjestiti petu u čijem se praznom prostoru
nalazio svežanj novaca. Rekao mu je da je spalio njegove dokumente, jer u ovim
je vremenima bolje biti bez njih. Prisilio ga je da napamet nauči ime, prezime
i adresu očevog starog prijatelja koji je živio u jednom malom zaseoku blizu
Delnica.
„I zapamti, sine.
Ako trebaš biti lud, budi lud. Ako
trebaš zanijekati svoje porijeklo, zaniječi ga, ako trebaš udariti šakom,
udari, ali nemoj nikada uzeti ljudski život pa ni svoj. I nemoj nikada
zaboraviti tko si.“
Kalebu se činilo
da pluta kroz vodu. Kako krenuti? Kako prevaliti put duži od 100 kilometara, a
svuda su ophodnje crnokošuljaša? Najradije bi se zavukao u krevet i sanjario o
Dorici, ali roditelji mu nisu dozvolili. Iako je na snazi bio policijski sat,
istjerali su ga iz stana izljubili ga i poželjeli sreću. Majka mu je spremila
crnu odjeću, jer je mislila da će se tako lakše kretati i ostati neprimijećen.
Maleni ranac natrpala je hranom i s nešto odjeće ne misleći da će mu on ometati
putovanje.
Aron je zastao u čitanju. Pokušao se uživjeti u misli
dječaka koji je na pragu mladenaštva morao napustiti roditeljsku kuću. I opet
se dešava. Opet je zlo dobilo krila i uništava mirne živote ljudi. „U ime
čega?“ gotovo je povikao. Zar je misleći čovjek ponovo utonuo u mrak pećine u
kojoj vladaju zakoni krvi i kolca?“ Stresao se i nastavio čitati.
Noć je bila crna i
bez mjesečine. Kao da mu je htjela pomoći da se brže kreće. Svoju ulicu proći
će kroz vrtove, poznaje svako stablo i svakog psa čuvara. A onda se za noći
treba dokopati teretnog željezničkog kolodvora. Grlo mu je bilo puno suza,
sljepoočice su htjele eksplodirati pa je u jednom trenutku zastao i uputio
snažan, nijemi krik prema nebu. Nije išao ka centru grada. Poslušao je oca i
imao namjeru da se na sporednom, teretnom kolodvoru ukrca u neki teretni vlak
koji vozi prema Rijeci. Polako je napredovao priljubljen uz mračne zidove kuća.
Činilo mu se da su mu uši odrvenjele od osluškivanja, neće li negdje čuti
strojni korak ophodnje. A grad je šutio. Samo mu je čuo pritajeno disanje, ono
koje donose strah i besane noći. Odahnuo
je kada su se kuće prorijedile i kada su ga štitila moćna, široka stabla i
žilavo grmlje. Približio se pruzi. Mogao bi uskočiti u neki teretnjak, ali se
plašio da bi ga on mogao odvesti u pogrešnom pravcu, možda ispljunuti pred
Hitlerove brčiće negdje u Njemačkoj kojoj je ova država tako lako pala pod
noge.
Željeznička je
postaja bila osvijetljena iznutra i s nekoliko stupova ulične rasvjete, jer se
nije morala bojati nikakvih zračnih napada pa je pretpostavljao da ni straža
neće biti pažljiva kao na putničkim kolodvorima. Zaklonjen grmljem promotrio je
predio pred sobom. Na drugom kolosijeku mirovalo je nekoliko teretnih vagona,
ali je lokomotiva bila okrenuta u pogrešnom smjeru. Na desnoj strani postaje
primijetio je stražarnicu pa se šuljao prema desnoj strani. Ranac mu je smetao,
ali ga nije smio odbaciti. Jedna je silueta prolazila duž kolosijeka. Stražar -
sijevnulo mu je kroz glavu. Čekao je da se udalji, potrčao i priljubio se uz
zid zgrade.
„Što vi tu radite, mladi gospon?“ trgnuo
ga je grubi muški glas koji ga je pogodio u tjeme. Okrenuo se i vidio starijeg
čovjeka u željezničarskoj uniformi. U ruci je držao nekakav štap s privezanom
crvenom krpom. Pomislio je da odgurne čovjeka i pokuša pobjeći, ali je znao da
će ga vrlo brzo uloviti stražari koji su bili u blizini. Zato je samo
bespomoćno slegnuo ramenima. Čekao je da
čovjek pozove nekoga, ali to se nije dogodilo. Čovjek je prislonio kažiprst na
usta i pokretom ruke pozvao Kaleba da ga slijedi. Potrčali su prema malenoj drvenoj baraci koju
je Kaleb tek sada primijetio. Bila je to kućica otpravnika vozova, namijenjena lakšem
obavljanju njegovog posla. Kaleb se ogledao po malenoj prostoriji. Stol na
kojem je ležao telefon, stolica, mali željezni šporet, nekakve zastavice i
uređaji kojima nije znao namjenu.
Na zidu je visio veliki red vožnje. Prozorčići
su gledali prema pruzi. Čovjek je sada ponovio svoje pitanje, a Kaleb je
jedva uspio odgovoriti da je želio na
vlak koji vozi prema Delnicama. Dodao je da želi posjetiti bolesnog oca, ali da
nema novaca za kartu. U očima željezničara vidio je sumnju i kada je čovjek
podigao slušalicu, Kaleb se naježio. Pomislio je na svoj kraj. Nadao se samo da
roditelji neće doznati kako je brzo ulovljen. Vrata na kućici su ga mamila da
pobjegne, ali nije imao snage. Utonuo je u nekakvu bezvoljnost i pomislio na Baricu.
Tako su se kratko poznavali i ljubav im se nije mogla razmahati. Bila je to
zabranjena ljubav, ona koju su branili rasni zakoni, jer je on kao osoba, kao
čovjek, kao ljudsko biće, voljom nekog opakog stvora izopćen iz ljudskog roda.
„Halo,
Joža“, čuo je kako čovjek govori,“ ti nisi još krenuo na tvoju šihtu. Slušaj,
dograbio sam se s onom mojom vješticom, baš na mrtvo i ostat ću tu do podna.
Neka baba misli gdje sam... Spavaj ti dalje pa se vidimo u podne… ma nema
problema, vratit ćeš mi. Ima u boga dana.“ Tek kada je željezničar spustio
slušalicu, Kaleb je shvatio da je pomilovan, da željezničar nije nikoga
službeno obavijestio, već je samo produžio svoju smjenu.
„Slušaj,
mali, ja moram obići prugu i vratit ću se kroz koji sat. Zaključat ću te, a ti se smjesti ovdje u kut
da te tko ne vidi kroz prozor. Na šporetu ti je ostalo malo čušpajza. Topao je
pa ga pojedi. Ako tko bude zvao, ne javljaj se. Znaš, nije samo tvoja židovska
glava u pitanju, nego i moja hrvatska.“
To
rekavši, čovjek je izašao iz prostorije. Kaleb se skutrio kraj peći. Sjeo je na
pod. Ako netko pogleda kroz prozor, stolica će biti kraj stola i sve će biti na
svome mjestu. Pomalo je strahovao da bi ga čovjek ipak mogao prijaviti, ali se
tješio da je to, ako je htio, već mogao učiniti. U trenutku je zadrijemao, a
onda ga je probudio dolazak vlaka na stanicu. Čuo je kako netko govori kako je
duga i dosadna ova noć i kako željezničar odgovara da mora otpraviti i ovaj
vlak prema Delnicama, čim se oslobodi nekakav priključak pa da ide spavati.
Nakon
nekoliko minuta, vrata su se otvorila i željezničar mu je rekao:“ Hajde brzo u
zadnji vagon. Ovaj se vraća prazan. Doveo je drvo u Zagreb. Na kraju vagona su
neki prazni drveni sanduci. Njih nikada ne mičemo. Vlak vozi bez zaustavljanja do
Severina, ali moraš iskočiti, jer ta pruga nije do kraja izgrađena i vlak se
vraća. U njemu čekaj, kreće za dva sata.“
Željezničar je izašao prvi, ogledao se oko sebe i mahnuo Kalebu da pretrči prostor. Mladić se uspentrao u vagon, sagnuo se i pružio ruku željezničaru:
“Dobar ste čovjek“, rekao je tiho, a u sebi pomislio:“ Samo su dobri ljudi ostali naš azil. Mala svjetla u tmini.“
Ne zna kada je zaspao. Kroz san je čuo nekakvo
dovikivanje, razgovor i smijeh, činilo mu se da čuje i glas željezničara,
dobrog čovjeka kojem ni ime ne zna. Vlak se pokrenuo. Zapjevale su šine.
Njegovo kloparanje zvučalo je kao ritam života.
„Uspjet
ću, oče! Uspjet ću majko! I unuke ću vam izroditi. U inat zlu, u inat smrti.
Uspjet ću i moj će narod živjeti. Pred oči mu dođoše slike nekih državnih
čelnika i on je ponovio glasno i prkosno:“ Uspjet ću, jer u svakom gradu,
svakoj ulici postoji bar jedan azil za mene!“
Aron je dugo šutio. Nije prvi put
čitao djedovu priču, ali ona je sada prvi put dobila svoje puno značenje.
Shvatio je da je u djedovom bijegu postojala i njegova klica, njegov dan
rođenja. I shvatio je zašto je djed njegovu majku, a svoju kći nazvao Barica. Smijali
su mu se zbog tog imena, nazivali ga staromodnim, ali on nije odustao. Živio je
u skladnom braku i volio je svoju Mirjanu, ali staroj, neostvarenoj ljubavi
odužio se životom.
Dugo je tako sjedio, a onda se digao
odlučan. Znao je što mu je činiti. Mora postati azil za nekoga. Onako kako su
dobri ljudi bili njegovom djedu.
Marija Juračić
Primjedbe
Objavi komentar