ODABIR Toga ljeta, 1986. godine, radila sam istoj osnovnoj školi u kojoj i sada radim. Bila sam mlada i činilo mi se da je cio svijet moj, da se sva životna pitanja vrte oko mene. Voljela sam svoj posao učiteljice, djeca su bila pitoma, roditelji spremni na suradnju i sve svoje znanje i sposobnosti usmjerila sam, ne svojoj karijeri, nego svom pozivu koji me je učio da djeci treba pomagati, otvarati im svijet, učiti ih dobru. No, kolikogod sam s djecom bila blaga i otvorena, toliko sam bila i zaigrana, pomalo tašta, prpošna i drska ukoliko mi netko ne bi bio po volji. A veliki je grad pružao mnoge pogodnosti. Ljudi su se znali zabavljati. Posebno su bili popularni plesnjaci koji su već u devet sati uvečer vrvjeli mladim ljudima, jer zadnji tonovi žive glazbe trebali su utihnuti u pola noći. Te večeri smo se moja prijateljica Iga i ja dugo pripremale za ples na terasi najvećeg gradskog hotela. Krevet u mojoj sobi je bio pun haljina koje smo isprobavale pred velikim ogledalom, šminkom s
MALA SVJETLA U TMINI A ron je sklopio novine. Još jedan brod s izbjeglicama se prevrnuo kraj talijanske obale, opet je poginulo stotinu ljudi. Novine su svakodnevno objavljivale slične vijesti i gotovo da bi se mogao naviknuti na njih, površno preletjeti očima preko članka i popiti svoj kapučino kad ne bi pomislio na djecu. U ovom okrutnom, samoživom i pokvarenom svijetu postoje djeca čija ga bespomoćnost i nevinost bole. Ne može shvatiti ljude koji u ime nekakvih suludih ideja siju zlo po ovoj jadnoj, staroj planeti. I nisu im važni razoreni domovi, ugasli snovi, utrnuti životi. I to se zlo periodično javlja u svim narodima i povijesnim razdobljima. Kao da se negdje pritaji i čeka ponovno rođenje u nečijoj fanatičnoj glavi pa se poput pošasti širi umovima istomišljenika. Neki je dan vidio grupu ljudi koji su u organiziranoj povorci uzvikivali neke parole za koje je mislio da pripadaju prošlosti. Sjetio se svog djeda Kaleba i njegovih priča koje mu je obećao objaviti. Djed ih nij