Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

  ODABIR Toga ljeta, 1986. godine, radila sam u istoj osnovnoj školi u kojoj i sada radim. Bila sam mlada i činilo mi se da je cio svijet moj, da se sva životna pitanja vrte oko mene. Voljela sam svoj posao učiteljice, djeca su bila pitoma, roditelji spremni na suradnju i sve svoje znanje i sposobnosti usmjerila sam, ne svojoj karijeri, nego svom pozivu koji me je učio da djeci treba pomagati, otvarati im svijet, učiti ih dobru. No, kolikogod sam s djecom bila blaga i otvorena, toliko sam bila i zaigrana, pomalo tašta, prpošna i drska ukoliko mi netko ne bi bio po volji. A veliki je grad pružao mnoge pogodnosti. Ljudi su se znali zabavljati. Posebno su bili popularni plesnjaci koji su već u devet sati uvečer vrvjeli mladim ljudima, jer zadnji tonovi žive glazbe trebali su utihnuti u pola noći. Te večeri smo se moja prijateljica Iga i ja dugo pripremale za ples na terasi najvećeg gradskog hotela. Krevet u mojoj sobi je bio pun haljina koje smo isprobavale pred velikim ogledalom, šminkom
Nedavni postovi
  MALA  SVJETLA  U  TMINI A ron je sklopio novine. Još jedan brod s izbjeglicama se prevrnuo kraj talijanske obale, opet je poginulo stotinu ljudi. Novine su svakodnevno objavljivale slične vijesti i gotovo da bi se mogao naviknuti na njih, površno preletjeti očima preko članka i popiti svoj kapučino kad ne bi pomislio na djecu. U ovom okrutnom, samoživom i pokvarenom svijetu postoje djeca čija ga bespomoćnost i nevinost bole. Ne može shvatiti ljude koji u ime nekakvih suludih ideja siju zlo po ovoj jadnoj, staroj planeti. I nisu im važni razoreni domovi, ugasli snovi, utrnuti životi. I to se zlo periodično javlja u svim narodima i povijesnim razdobljima. Kao da se negdje pritaji i čeka ponovno rođenje  u nečijoj fanatičnoj glavi pa se poput pošasti širi umovima istomišljenika. Neki je dan vidio grupu ljudi koji su u organiziranoj povorci uzvikivali neke parole za koje je mislio da pripadaju prošlosti. Sjetio se svog djeda Kaleba i njegovih priča koje mu je obećao objaviti. Djed ih nij
 SANIJELA MATKOVIĆ "ŽUTA MONA LISA" Povijest čovjeka je povijest neprekidnih ratova, uništavanja, razaranja, ponovnog stvaranja, nade, kratkih godina mira… Ratovi se vode zbog materijalnih interesa, teritorija, resursa, nafte, rude, vode… Začinju se u pohlepnim, samoživim mozgovima, pokreću mase ljudi koje ne vide tu početnu točku, taj mračni sebeljubivi interes i koje slijepo vjeruju da se bore za neku svoju pravdu, neku svoju plemenitu ideju. Vjeruju idejnim vođama rata da se drugačije ne može. Što to leži u umu pokretača ratova? Kakvo   to crno, zlo sjeme u sebi nose? Sjeme plodno, zlosutno, koje se kao pošast širi narodom dok mu pamet ne zamuti i ne natjera ga da nasrne čovjek na čovjeka! Rezultat rata su prekinuti   životi,   ugasli genetski lanci djece, koja se nikada neće roditi, zgnječena srca, beskrajna tuga i da, nova mržnja, novo polje zlog   sjemena. „Žuta Mona Lisa“ Sanijele Matković ne sije takvo sjeme. Njezina knjiga ne izaziva osjećaj mržnje, ne budi žel
Putovanje nakraj noći „Spavaš?“ pitao je Aron tiho. Ovo je treća noć kako ne spava, a sada osjeća da i Ema leži budna. Dan još nije prošarao noć i čini mu se da je jutro daleko. Ako ga bude. Jučer mu se Otto otvoreno nacerio i pitao, što još čeka. Mali, zdepasti Otto   koji je gulio krumpire u kuhinji hotela u kojem su obojica radili. Njegove stisnute oči su   tako zlurado zasjale, da se Aron naježio.   Otvoreno pokazuje svoju netrpeljivost, neku lažnu, iracionalnu nadmoć. Prije samo mjesec dana ne bi se usudio tako nešto pitati, jer Aron je bio glavni kuhar i njegova se riječ morala slušati.     Od Herte, zgodne, vesele sobarice,   čuo je da se Otto upisao u stranku i da sada paradira sa svojim kameradima i pravi se važan. Nije pitao u koju stranku. Opcija je bila samo jedna. Aron bi najradije opsovao, ali se suzdržao. Znao je da ga Otto   izaziva kako bi našao razlog da ga prijavi. A razlog mu nije trebao. Već svojim porijeklom, Aron je bio kriv.             „Ne spavam