Franko
Lohajner na maglovitoj stazi Kupresa
(Posvećeno
Franku Lohajneru, hrvatskom branitelju)
Teško je iz perspektive
višegodišnjeg mira vratiti se u ono
vrijeme agresije na Hrvatsku, kada smo svakodnevno gledali našu mladost, koja
je tek izašla iz školskih klupa, kako odlazi na ratišta u trapericama, u
tenisicama, gorljiva srca i puna ideala. Iz perspektive današnjih razočaranih
ljudi, teško je oživjeti onaj entuzijazam i prikazati ideale te naše tadašnje
mladosti. Pripadali su jednom vremenu, koje je zauzelo svoje mjesto u povijesti
Hrvatske i bili su dio sudbine, koja se nije mogla izbjeći.
Iako je prema Ustavu iz
1946. godine i Ustavu iz 1974. godine svaka republika bivše Jugoslavije bila
suverena i imala pravo na odcjepljenje,
na ovim se prostorima dogodio Slobodan Milošević sa svojom klikom. Oživjela je
ideja Velike Srbije i politika je još jednom počela snažno utjecati na živote
običnih ljudi pa tako i na obitelj i život Franka Lohajnera.
Franko Lohajner rodio se u Rijeci 26. travnja 1971. godine, a poginuo
je na Kupresu, 10. travnja 1992. godine.
Pokopan je u Klani 7. ožujka 2001.
godine, nakon što je DNA analizom na
Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu utvrđeno da posmrtni ostaci pripadaju njemu.
Sjećam se Franka Lohajnera, dečka u trapericama,
punog energije i planova i moram zapisati
neka zbivanja iz njegova života. Kada prođe vrijeme koje će nas sve odnijeti na
neke zvjezdane staze, ostat će ovaj zapis i ostat će ime mladića koji je svoju
mladost i svoj život posvetio obrani Hrvatske. Zapis je nastao na temelju istraživanja
dostupnih dokumenata i na temelju iskaza njegovog oca, Franje Lohajnera. Iako se temelji na činjenicama, nema namjeru
biti strogo dokumentaran. Posvećen je hrvatskom mladiću, ali i svima onima koji nisu
dočekali vrijeme odrastanja.
Franko Lohajner živio je svoj bezbrižan i lijep dječački život u
prekrasnom dijelu svemira, u stanu iznad plaže, u samom srcu Opatije. Nasmijan,
susretljiv i vedar. Završio je
ugostiteljsku školu i upisao se na Ugostiteljski fakultet u Opatiji kao 19. na
rang listi primljenih studenata, što je u vrijeme, kada se više stotina učenika
htjelo upisati na taj fakultet, bio izniman uspjeh. Onda je pozvan na
odsluženje vojnog roka u Jugoslavensku narodnu armiju, nekako u vrijeme kada se
već u zraku osjećalo da se nešto sprema, da stvari ne idu svojim ustaljenim tijekom.
Hrvatsku su potiho razoružavali. Sjećam se da su po zapovijedi jugoslavenskih
vlasti odnijeli čak i i nekoliko starih
pušaka iz moje škole, koje su godinama
služile za predvojničku obuku učenika.
Služeći vojni rok u
Novom Sadu Franko nije mogao znati što se u njegovoj zemlji dešava, jer kasarna
je imala svoj život, svoj dril i običan je vojnik dobivao samo strogo dozirane i
prerađene vijesti. A Franko je bio izvanredan vojnik pa je 29. novembra 1990. za
proslavu Dana Republike dobio nagradno odsustvo od 7 dana i vratio se u Opatiju
gdje je doznao pravo stanje stvari u zemlji.
Prisjetimo se nekih:
-
13. svibnja 1990. dogodio se Maksimir,
kada se nogometna utakmica pretvorila u brutalan okršaj 3000 srpskih Delija i
hrvatskih navijača uz asistiranje režimske policije.
-
25. srpnja 1990. u Kninu je održan Srpski sabor koji donosi
Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u prisutnosti 120.000
ljudi. Srpski sabor je izglasao održavanje referenduma o odcjepljenju tog
dijela hrvatskog teritorija.
-
17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina počela je Balvan
revolucija koja je nasilno narušila teritorijalni integritet tadašnje SR
Hrvatske.
Istog
datuma je oružje iz arsenala u Obrovcu i Kninu podijeljeno lokalnom građanstvu
tih mjesta koje postavlja barikade na
lokalnim cestama. U 18 sati Radio Knin prenosi vijest da je proglašeno ratno stanje odlukom
Milana Babića.
-
23. studenog 1990. u rano jutro pobunjenici
napadaju policijsku ophodnju na cesti za Benkovac, ubijaju jednog i ranjavaju
drugog policajca.
Sve ove vijesti i još
mnoge druge, sav taj dirigirani kaos morao je zbuniti mladića kada se vratio u
svoju mirnu Opatiju. No njegov se
horizont promijenio. Vijesti koje je dozirano i prerađeno dobivao u kasarni,
dobile su drugu dimenziju.
Je
li on već u to vrijeme došao u dodir s nekim tko ga je spojio s Markom Veselicom,
teško je reći, ali mogućnost postoji, jer je uskoro postao predsjednik Radikalne
mladeži pa je u prepunoj sali hotela Adriatic 2001. održao uvodni govor.
Istekao mu je nagradni
dopust i Franko se vraća u Novi Sad, kako bi svoje spoznaje prenio svom prijatelju
iz djetinjstva koji je služio vojni rok u istoj kasarni, ali je već pripremio
teren za svoj povratak. Prijavljeni ispit na fakultetu bio je karta koja mu je
omogućila da se nakon 7 dana vrati u Opatiju i tu ostane.
Kako je uvijek mislio i
na druge, zamolio je svog oca Franju da izvuče njegovog prijatelja iz
novosadske kasarne. I tu počinje jedan ogranak naše priče u kojoj Franko nije osobno
sudjelovao, ali je sudjelovala njegova prerađena osobna iskaznica, koja je
dobila sliku njegovog prijatelja.
Bijeg
iz kasarne
Franjo Lohajner nije
mogao odbiti molbu svog sina, a i njegovog je prijatelja poznavao od
djetinjstva. U ostvarenju svog plana nije bio sam. U avanturu se uključio Petar
Levak, sekretar Narodne obrane Opatija, koji
je imao ludu zamisao. Pripremio je dva crna odijela, kao da idu na pogreb, a za
vojnika su nosili falsificiranu osobnu kartu na ime Franka Lohajnera kojom je
mladić trebao prijeći granicu. Proljeće
1991. godine bilo je još prohladno, a Franjin plavi Reno 4 vozio ih je u
željenom pravcu.
Mladi vojnik dobio je
dozvolu izlaska iz kasarne, jer mu je otac već nekoliko dana bio u gradu, u
posjeti, no o nekom bijegu iz kasarne nije bilo govora. Kada je mladić vidio
poznati automobil, samo je uzdahnuo:“ Čim sam vidio plavu pticu, znao sam da
sam spašen.“
Vojničku uniformu su
bacili u neko žbunje i ožalošćena obitelj
počela se vraćati u Hrvatsku.
No, kiša je padala, smanjena vidljivost umiješala je svoje prste i mala ekipa, umjesto da se vrati na granicu, vozila je prema Beogradu te granicu prešla na drugom mjestu. Možda je ta slučajnost bila zaštita sudbine, jer umoran policajac nije obratio pozornost na putnike ni na krivotvoreni dokument.
No, kiša je padala, smanjena vidljivost umiješala je svoje prste i mala ekipa, umjesto da se vrati na granicu, vozila je prema Beogradu te granicu prešla na drugom mjestu. Možda je ta slučajnost bila zaštita sudbine, jer umoran policajac nije obratio pozornost na putnike ni na krivotvoreni dokument.
Frankovi
opatijski dani
Franko je bio srčan
mladić. Istovremeno i blag i strastven i sve što je činio, činio je sa srcem.
Tako je volio i tako je radio. Nije mu bilo teško u ljetnim mjesecima nositi
prtljagu turista za napojnicu, ali je nalazio vremena i za djevojke i društvo
prijatelja.
U tim zbunjujućim
vremenima, on je dobro znao što želi učiniti. S grupom mladića skidao je noću
jugoslavenske zastave sa državnih ustanova, kamenovao vojna vozila JNA, a pred
čuvanom takozvanom Mamulinom vilom, koja leži na samome moru, često se s barke
orila njegova pjesma; A sad adio!
Mlad, rječit i energičan
počinje se baviti političkim radom i surađuje s Markom Veselicom i glumicom
Nelom Eržišnik, ali osjeća da njegovo mjesto nije za govornicom, nego na
bojištu i istog dana u kojem je njegov
otac Franjo Lohajner napustio Opatiju i otišao na ratište ( 14. 10. 2001. do 1.
04. 1992. vršio je dužnost zapovjednika 1. odjeljenja 2. voda tenkovske satnije
i do kraja rata sudjelovao u mnogim važnim vojnim akcijama), Franko s grupom
mladića odlazi u Zagreb prijaviti se u Hrvatsku vojsku. Kao i mnogi drugi
mladići tog vremena, odlazi u tenisicama i trapericama nadajući se da će se
oružjem u ruci boriti za svoju zemlju. Namjera mu je bila doći u Vukovar, na
prag svoje domovine.
Frankov
ratni put
Iz Zagreba dečke šalju
u Osijek i njihova nada da će biti upućeni u Vukovar raste. Grad je već
mjesecima u okruženju i izložen je minobacačkim napadima, dalekometnom
topništvu srpskih paravojnih snaga i jedinica JNA kojima zapovijeda vlada
Slobodana Miloševića. Gradu je nužno
trebala svaka pomoć i kada kažemo da se grad herojski branio, onda to nije
fraza, nego činjenica koju je duboko u sebi osjećao i Franko želeći se
pridružiti braniteljima. Cijela jedna respektabilna vojna sila obrušila se na
jedan grad i njegove branitelje.
Neshvatljiv je postupak
Ujedinjenih naroda koji su nonšalantnim birokratskim postupkom nametnuli
embargo na oružje svim republikama bivše Jugoslavije ne misleći da Republika
Hrvatska u to vrijeme oružja nije ni imala. Opet moram spomenuti one otete dvije
stare puške za predvojničku obuku.
O svim tim zbivanjima izmjenjivali
su otac i sin povremeno kratke telefonske informacije. U to se vrijeme u
Hrvatskoj govorilo da je Vukovar žrtvovan, da mu nije upućeno onoliko ljudstva
i oružja, koliko se moglo. Što se zapravo dogodilo i zašto je Franko uzaludno
čekao pokret u Osijeku, odgovorit će povjesničari i vojni stratezi. Činjenica
je da je JNA na Vukovaru slomila kičmu. Da je mirno zaobišla Vukovar i krenula
dalje, tko zna što bi se dogodilo s Hrvatskom? Ali Miloševićeva sujeta, da mu
se nitko i ništa ne može suprotstaviti, učinila je svoje.
U Osijeku Franko Lohajner ostaje svega dva
tjedna ( od 1. studenog do 16. studenog
1991.) kao pripadnik rezervnog sastava, da bi se vratio u Zagreb i da bi nedugo
zatim postao pripadnik 204. brigade, onog dijela preživjelih vukovarskih boraca
koji su se okupili u Rakitju oko Ivana Kapulara. Franko
se pridružio vukovarskim veteranima i vezao svoju sudbinu uz tu brigadu o kojoj
se danas malo zna i malo govori.
Teško je pratiti njegov
ratni put jer dostupnih podataka nema mnogo, a otac i sin su se nalazili na
raznim bojištima i vijest o sebi slali su doma samo povremeno. Znamo da se
početkom 1992. nalazio negdje oko Zadra, oko Zemunika Donjeg, a onda se dogodio
Kupres.
Franko
Lohajner u borbi za Kupres 1992.
Miris
rata osjetio se na Kupresu već u svibnju
1991. godine dolaskom oklopne kolone Jugoslavenske narodne armije iz Mostara na
područje visoravni i njen razmještaj u području sela Malovan. Iz grada i okolnih sela počinju se iseljavati
žene i djeca, prvo srpske, a zatim i svih drugih nacionalnosti. Strah se uvukao
u ljude potaknut propagandom i dezinformacijama
koje su širili mediji pod pokroviteljstvom JNA i vlade u Beogradu. Govorili su
o snažnim snagama HOS-a koje navodno
dolaze na Kupres. U to vrijeme većih skupina ZNG-e ili HV-a u Tomislavgradu i
Livnu nije bilo. Postojale su milicije objedinjene u Livnu u brigadu Petar Krešimir
IV. i Kralj Tomislav u Tomislavgradu.
(Izvor-
Davor Marijan „Borbe za Kupres u travnju, 1992. Znanstveni rad“)
Dana, 3. travnja ujutro, oko
6,30 izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile
su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su
odgovorili protunapadom te do podneva razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem
Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni.
Dobivene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na
području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim
protivnikom. Njena tri minobacača 82 mm u rajonu Rastičeva teško su parirala
postrojbama TO i JNA iz Blagaja.(Izvor -http://www.livnovine.com/bitka-za-kupres/)
O neravnomjernom
odnosu snaga (50 naprama 2 tenka) pisat
će povjesničari i vojni stratezi, a ja ću pokušati, temeljem nekih dokumenata i
izjava na cijelo to zbivanje gledati Frankovim očima!
Slika
zaustavljena u oku.
Ti mlad,
gotovo dječak, vedrog oka
i osmijeha.
.
.
Godina
devedeset i neka.
Učiš
njemačke, nepravilne glagole
i smiješ se
mojim riječima da ćeš tih
stotinjak
glagola lako savladati.
Važni su ti
ti glagoli
toga
trenutka
a stvarnost
ratišta
i stratišta
prihvaćaš
bezbrižno lako, onako usput
kao što se
jede sladoled
ili gleda
nogometna utakmica.
.
.
Negdje na
Kupresu
u pjesmi još
djevojke tvoje ime spominju
još se
sjećaju tvojeg osmijeha zaustavljenog
negdje kraj
gladne čelične zvijeri
koju
si zoljom usmrtio
kada se u
oku zaustavila slika.
.
.
Toga dana
zaboravila sam smijeh.
Toga dana
nestalo je bezbrižnosti.
Toga dana
rat je pohodio
mirne vizure
ispred tvoje kuće
uspavanog
gradića na obali.
.
.
Ja još
ne mogu oprostiti sebi što te nisam naučila
da nikada
nema pobjednika
da se
gospoda međusobno uvijek dogovore
da najbolji
ratnici postaju smetnja
da uvijek
gube nejaki
da se
pohlepa i grabež pod ruku vode
da su ratovi
kolijevke lopova
da sumnjaš u
riječi velike
da grobove
pohode samo majke
i prigodno,
po dužnosti
netko
koga ti ne
bi želio vidjeti.
-
Pjesma Marije Juračić posvećena Franku
Lohajneru iz Opatije, pripadniku 204. A brigade
Rakitje, poginulom na Kupresu.
U magli Kupresa
Nakon okupacije Vukovara 130 pripadnika 204. Vukovarske
brigade brani Kupres. Na mjestu gdje se
danas nalazi Spomenik vukovarskim braniteljima njih 15 izgubilo je živote, a
među njima spava i student, Opatijac Franko Lohajner. Na tom mjestu poginuli
su: Dražen Kiš, Zdenko Marjanović, Franko Lohajner, Kruno Zmajlović, Šime
Mađarević, Milan Berton, Robert Zadro , Andrija Marić, Denis Mihalić, Ivica
Špišić, Ante Brkan, Marek Pamula, Leon Ogorodinkov, Vasil Šapinov i Gait Bandanev.
Te godine
proljeće nikako da stigne. Padao je snijeg, gust i mokar i odmah se ledio na
tlu. Ni obećano pojačanje nije stizalo, a već ujutro započinje novi veliki
napad srpskih snaga. Ponovo koriste tenkove kojima stižu gotovo do hrvatskih
položaja. Položaj malih grupa branitelja postaje neodrživ.
„Zbog konfiguracije terena teško se
uspostavlja veza s našima i još ne znam što se događa. Čujemo borbu i kod
Eminovog sela i kod motela gdje je položaj oko dvije stotine neiskusnih
dragovoljaca iz Posušja i okolice i bez ratničkog iskustva. „Golfom“ odlazim
nekoliko kilometara naprijed i pokušavam razabrati što se dešava. Već je pala
nekakva gusta magla, vidljivost je minimalna. Situaciju mogu razabrati tek
sluhom. Motorola šuti. U blizini jedne stočne farme nasred ceste izbušen „puch“
nekih dečki što su na Kupres stigli iz Siska. Jasno mi je sad da je riječ o
napadu iz Kupresa…
S Frankom Lohajnerom odlazim do
naših dečki smještenim u nekim barakama na rubu sela. Konačno dobivam vezu s
Antom Brkanom koji mi kaže:“ U gabuli smo. Nemoj ništa pitati, radi što god
znaš.“
Kao da je došlo do rasula bojišnice. Dečki s farme su se već preko brda izvukli, Franko i ja se privlačimo mostu preko Šujice, magla se postupno razilazi. Već je prošlo 10 sati. Tu vidimo oklopni transporter Srba kako oprezno prilazi mostu. Plašili su se da je miniran. Franko je prvi pucao zoljom. Bili smo u koritu rijeke i relativno dobro zaštićeni obalom. I Frankova i moja raketa su pogodile. Znam da je transporter ostao kod mosta.
Kao da je došlo do rasula bojišnice. Dečki s farme su se već preko brda izvukli, Franko i ja se privlačimo mostu preko Šujice, magla se postupno razilazi. Već je prošlo 10 sati. Tu vidimo oklopni transporter Srba kako oprezno prilazi mostu. Plašili su se da je miniran. Franko je prvi pucao zoljom. Bili smo u koritu rijeke i relativno dobro zaštićeni obalom. I Frankova i moja raketa su pogodile. Znam da je transporter ostao kod mosta.
Pod vatrom nekog tenka se povlačimo
u selo i pokušavam organizirati daljnje odstupanje. Više nemamo dovoljno ni
streljiva. Dio boraca sam uspio prebaciti našim tenkom i transporterom, a
Franko, ja i nekoliko dečki pokušali smo se nekim kamionom preko polja
prebaciti u Malovan.“
Citat članka Hansa Ržehaka „Više
neće biti iznad Kupresa“ iz ST 21 –rubrika „Herojstva hrvatskih bojovnika“u
kojem bilježi sjećanja Ivana Šnajdara.
Zla kob je htjela da se zaštitnička magla, koja je do
tada štitila malu grupu boraca, odjednom raspršila i na glatkoj snježnoj
površini kamion je postao uočljiva meta. Cik cak vožnjom izbjegava nekoliko
granata, a onda jedna pogađa zadnji dio kamiona.
Zaledila se slika u oku mladića Franka Lohajnera,
raspršila se misao na bližnje, na domovinu koju je toliko volio i stopila se s
poljem, s rijekom, da tamo negdje u Kupreškim visinama za uvijek ostane.
Napisala Marija Juračić, prof.
Nakon čitanja ostaje suza i pitanje "ZAŠTO"?
OdgovoriIzbriši